Putovanja su dobra za djecu. Šire im horizonte, uče ih novim iskustvima, kulturama i olakšavaju učenje. Mnogo je dobrih razloga zašto treba putovati s djecom i izlagati ih različitostima. No možete li kao roditelji otići na odmor bez djece, ali i bez grižnje savjesti?
Zanemarujemo li djecu ako nas nema za vikend?
Jesmo li sebični ako uzmemo čak tjedan dana za sebe?
Pate li djeca kad su mjesec i više kod bake i djeda na moru bez roditelja?
Ne, ne i ne.
Kao roditeljima, nekad je teško zamisliti da smo bez djece. Zvuči nekako nemoguće. Ali psiholozi vjeruju da morate zgrabiti priliku i uzeti nejkoliko dana samo za sebe, naravno pod uvjetom da su djeca zdrava i da će ostati kod osoba kojima vjeruju.
Zdravo je odmaknuti se, ukrasti malo vremena da imate samo sa suprugom.
Ponekad čak i bez supruga. Majke su često pod prevelikim pritiskom, većina odgoja djece padne na njih i trebaju povremeno stisnuti pauzu ili onaj gumb „Resetiraj se.“
Uzmete li odmor samo za sebe, dijete će se naučiti samostalnosti, naučit će da je moguće biti sigurno i bez roditelja, a najvažnije da će se roditelji vratiti.
Vikend s prijateljicama, jednako kao i vikend dvaju supružnika, može učiniti čudo za majku. Da ponovo doživi vrijeme samo za sebe, da se posveti onom što inače voli, ali sad više ne stigne, da popije tri čaše vina zaredom ako želi, da spava do barem 9… ukratko, da predahne.
Sretna majka znači i da će dijete biti sretnije. Roditelj koji je u balansu i psihički odmoran zdravije je za djecu nego da svaki dan sluša „umorna sam“, „ne mogu“, „možeš li se malo igrati sam“ i slično što roditelji koji su pregorjeli nužno izgovaraju. Jer su umorni i jer se i oni moraju odmoriti.
Osim toga, uzmete li odmor samo za sebe, dijete će se naučiti samostalnosti, naučit će da je moguće biti sigurno i bez roditelja, a najvažnije da će se roditelji vratiti.
Uzmite vikend za sebe ako možete. Dijete koje više ne doji, koje spava u svom krevetiću i koje je blisko s bakom i djedom, tetkom ili nekoj četvrtom osobom, može prilično lako provesti 48 sati bez vas.
Minu smo prvi put ostavili kod bake i djeda na 24 sata kad je imala 1,5 godinu. Najavili smo joj da će ostati spavati kod bake, a kad smo došli na selo, još smo je pitali „Hoćeš ostati kod bake i djeda spavati?“ Srećom je rekla „da.“ Uf, prošlo je lako. Da je rekla „ne“, iskreno ne znam kako bih reagirala.
Rekla je „da“ vjerojatno jer je već puno vremena provodila s bakom i djedom, redovito odlazimo k njima i jako se vole. Stoga je noćenje nekako došlo prirodno.
S dvije godine prvi put je ostala dvije noći zaredom spavati, a prije dva tjedna kad smo suprug i ja dobili neku groznu virozu (pokupili smo je od nje koja je 10 dana bila bolesna) i ostali zakucani za krevet nekoliko dana, kod bake i djeda je spavala čak četiri noći zaredom.
Mi njoj kao da nismo nedostajali, ali jest ona nama.
Peti dan više nisam mogla je ne vidjeti, kao da je neka droga u toj maloj bez koje ne mogu, trčala sam da je vidim, grlila i mazila. A ona? Bilo joj je jako drago što vidi mamu i tatu, ali ni blizu emocionalne drame koju sam očekivala. Tu sam dramu zapravo proživljavala ja. Mini je bilo super s bakom i djedom na selu.
I ja sam cijela ljeta znala provoditi kod none i dide na Hvaru. Majka bi dolazila vikendima, nekad bi ostala dva tjedna, a onda natrag na posao.
Je li mi nedostajala? Nemam pojma, ne sjećam se. Ali mislim da nije.
Je li joj to zamjeram? Apsolutno ne, pa hej cijelo ljeto sam se igrala s rođacima, kupala i išla spavati kasnije nego doma. Meni je bio tulum!
Je li me to udaljilo od majke? Obzirom koliko smo bile bliske sve do njezine smrti, očito ne.
One majke-naljepnice ili majke-helikopteri mi ionako idu na nerve. Pustite djecu da se razvijaju, da postanu samostalna bića, da padnu, da nauče kako neće u životu uvijek biti majke koja će ljubiti koljena.
Mislim da sam zbog majke koja je bila takva postala samostalnija i samopouzdanija osoba.
Upravo sam kupila karte za Kopenhagen za samo nas dvoje. Još samo da se Mina ne razboli prije putovanja i krećemo.
