Za razliku od većine djevojčica, nikad nisam pretjerano sanjarila o svojem vjenčanju, no oduvijek sam voljela gledati stare fotografije pa tako i one s vjenčanja mojih roditelja. Što sam bila starija, to sam više razumjela ljepotu i jednostavnost mamine haljine i u meni se postepeno javila želja da jednom kad se udam nosim maminu vjenčanicu, započinje svoju priču tridesetogodišnja Sanja Srdić Jungić iz Zagreba.
Galerija
Taj san je nedavno i ostvarila. Početkom svibnja ove godine sudbonosno da izgovorila je svojem dugogodišnjem dečku Saši s kojim se upoznala na satovima omraženog joj njemačkog jezika još u osnovnoj školi na Lašćini.
Na vječnu ljubav zavjetovala mu se u Paviljonu Jeka u Maksimiru pred najbližim prijateljima i članovima obitelji noseći maminu haljinu staru 38 godina.
Zanimljivo, svi su pozitivno reagirali na tu odluku osim njezine majke.
Ona je mislila da je vjenčanica preskromna i do samog vjenčanja pokušavala me uvjeriti da pokušam naći neku raskošniju. Međutim, ne volim kupovinu odjeće i općenito sam bila jedna opuštena mladenka, stoga se nikako nisam mogla zamisliti kako danima hodam po dućanima i isprobavam haljine koje su možda objektivno ljepše i svečanije od mamine, ali za njih ne bih bila ovoliko emocionalno vezana, priznaje nam Sanja.
Na prvi pogled odmah je vidljivo kako je riječ o netipičnoj vjenčanici za osamdesete godine prošlog stoljeća. Haljina nema naglašenih ramena, predimenzioniranih rukava, ni šljokica. Razlog za to skriva se u činjenici što je kupljenja u Francuskoj.
Haljinu je prema maminom opisu odabrala ujna koja veći dio života živi u Francuskoj. S obzirom na skromne uvjete u kojima su tata i mama organizirali vjenčanje, vjerojatno nije koštala puno, no činjenica da je došla iz Francuske zaslužna je za to što je bila elegantna i ispred svog vremena.
Originalno je imala prekrasne ispletene naramenice s uvezenim cirkonima, no kako je moja mama bila deset godina mlađa i u nešto boljoj formi od mene na svojem vjenčanju, odlučila sam maknuti naramenice te ih ušiti u struk kako bi haljina imala naglašeniju figuru, a kako mi ruke ne bi bile u prvom planu, dodaje Sanja.
Iako je haljina brižno čuvana u maminom ormaru gotovo četiri desetljeća, trebalo je napraviti i mali popravak.
Popravak se odnosio na krpanje podstave koja je prilikom jednog mog saginjanja na opće veselje mojeg brata i sestre pukla. No moj prijatelj, stilist i frizer Ivica Palinić koji je radio prepravke tješio me da je jednostavno riječ o tome da je materijal jako star pa da je zato i malo popustio, našalila se Sanja.
Za svoj stajling na vjenčanju potrošila je tek tristotinjak kuna koliko su koštale ružičaste sandale koje je nosila uz haljinu.
Od detalja sam još imala plavu Borboleta narukvicu koju sam dobila od mame za 30. rođendan koji sam proslavila nekoliko dana ranije. U kosi sam nosila Perlet ukras za koji je zaslužna dizajnerica i draga prijateljica Greta Miloš, a koji sam dobila na poklon.
Greta mi je također posudila i vintage jaknicu koju sam nosila kada je malo zahladilo. Tako sam imala nešto novo - sandale, nešto staro - haljinu, nešto posuđeno - jaknicu i nešto plavo - narukvicu.
Iako za sebe kaže da nije romantična osoba, Sanjino vjenčanje je zapravo bila prekrasna posveta njezinim roditeljima.
Mama i tata zajedno su bili od osnovne škole i imali su lijepu ljubavnu priču, s usponima i padovima, koja je nažalost završila 2000. godine kada je moj tata umro.
Vjenčanicu sam odlučila "reciklirati" kao nekakav hommage mojim roditeljima i njihovoj ljubavi, a zanimljivo je i što smo i moj suprug Saša i ja kratko bili osnovnoškolske ljubavi te smo se ponovno ujedinili nakon desetak godina.
Saša je rođen na isti datum kao i moj tata i u njemu prepoznajem određenu mirnoću i strpljenje kakvo je imao i moj tata stoga se mogu samo nadati da će i naš brak biti lijep poput tatinog i maminog, zaključuje Sanja Srdić Jungić.
