Na jednom od iscrpljujućih treninga s njom se družila ekipa IN magazina, kojoj je ispričala što je privlači boksu, ali i kako se osjeća kao žena koja ispisuje povijest hrvatskog sporta.
Poput razjarenog bika i sa srcem pravog borca, Nikolina Ćaćić pobijedila je u meču koji ju je učinio prvom hrvatskom boksačicom na Olimpijskim igrama.
Stvarno je predivan osjećaj. Jako sam sretna. Jako sam ponosna. Preplavljuje me sto emocija. Ovaj meč bio je poseban jer je velik ulog. Bilo je dosta više želje, srčanosti pa mogu reći da smo izgledali kao bikovi. Dala sam zadnji atom snage u taj meč, priča Nikolina.
I isplatilo se jer prvi je cilj ostvaren. Sada slijedi lov na medalju.
Uvijek prvo mjesto. Sad ćemo vidjeti što će biti. Daj Bože da nas malo ždrijeb pomazi. Meni se čini da ona može daleko stići, kaže Nikolinin trener Franjo Kristić.
Želim maksimalno uživati u svakom trenutku tamo i, naravno, dati sve od sebe u meču. I nadam se da će biti medalja. Za to smo se spremali. Spremna sam. Glava mi je čista, kaže Nikolina.
Njezini rezultati, nada se Nikolina, motivirat će još žena da uđu u svijet ovog sporta. Ova Zagrepčanka boks je zavoljela s tek četrnaest godina, a presudan je bio jedan dolazak u boksačku dvoranu.
Odradila sam taj prvi meč, neplanirano, svidjelo mi se i tako sam počela.
Jednostavno, ja sam ovdje sretna. Meni je ovdje lijepo. Od jutra kad se dignem razmišljam o boksu i ne žalim se. Do navečer. Nije mi teško otići na treninge jer znam što trebam napraviti, što će se dogoditi kad to napravim i da će mi se to sve isplatiti kao što mi se sad isplatilo, priča.
Isto potvrđuje i njezin trener, koji je s Nikolinom od početaka. Dodatna motivacija za nju nikad nije bila potrebna. Pa čak ni onda kada su uvjeti za treniranje bili ispod svakog nivoa.
Iz trnja sam došla do zvijezda. Nismo imali ženski tuš, žensku svlačionu, ali kad dođeš u takvu dvoranu, ako ti ta dvorana ne paše, znači da ti uopće nije stalo do uspjeha, kaže Nikolina.
Ona je sama po sebi cura koja uvijek hoće napredovati. Uvijek ide stepenicu dalje, ali moram je malo i sputavati da ne bi previše izgorjela, poručuje trener.
Da nema srca i želje, ne bi se moglo ući u ring. Mislim da je to najvažniji segment, dodaje Nikolina.
Novac je, kaže, ne pokreće jer zarada je minimalna. Financijsku potporu uživa od Hrvatskog boksačkog saveza, Olimpijskog odbora i kluba koji joj omogućuje dvoranu, no daleko je to od lagodnog života.
Ja kao sportaš moram razmišljati o frižideru, kako ću preživjeti kraj mjeseca. To je ta ružna strana sporta.
Nemamo konkretnog sponzora koji bi nam pomogao. Bilo bi lijepo da imamo i da je jedino o čemu razmišljam boks, boks, boks, da se ne moram opterećivati nekom daljom budućnosti, priča Nikolina.
No sve to, sigurna je 20-godišnjakinja, dodatno će je ojačati.
Želim odslužiti taj vojni rok. To mi je stvarno san i nadam se da ću to učiniti u skorije vrijeme. Ja tako živim, kao vojnik. Imam svoju rutinu, svoj plan tijekom dana, pa mislim da mi to ne bi trebao biti problem, priča.
Problem nisu ni ozljede na koje se boksačica odavno navikla. Jednako kao i na iskusnije suparnice. A njezini roditelji? S njom su na svakoj životnoj stepenici, pa tako i u mečevima.
Ponosni su, sretni su. Drago im je što sam uspjela, što sam se osamostalila. Kako kažu, postala sam velika cura, kaže Nikolina.
Velika cura koja i u idućim godinama sanja o ringu. A jednom kada se i okani boksačkih rukavica, nada se da će na to vrijeme gledati s osmijehom na licu te biti zadovoljna i sretna, uspješna žena.
