Što je manje bolno, ostati uz muškarca kojeg žalimo ili prekinuti vezu i slomiti jedno srce. Ili je pak bolje ne ulaziti u vezu dok nismo sto posto sigurni da će uspjeti, a možda treba osnovati sklonište za žene koje vole pogrešne muškarce. Odgovor traži Nikolina Pišek

Draga Nikolina, nijedan nije onaj pravi, već dobro poznati osjećaj rađa se u meni. On me ispunjava grčevima i nagonom za povraćanje, a glasić u glavi opet govori 'ne, ni ovo neće uspjeti' i 'opet ćeš nekog povrijediti'. Tako se osjećam kad pomislim na svoju 4 mjeseca dugu romansu.

Ovo nije prvi put, a razvoj događaja je isti. Onaj ugodni osjećaj kad sam kraj njega, pa poruke, pa pozivi, pa nalaženja i kave, pa prvi poljubac, pa smo sve češće zajedno, odjednom smo par, a onda, u mojoj glavi počinje blokirajući kaos. Skeniranje njega i njegovih kvaliteta i mana. Skeniranje mene same, kako pristajem uz njega, uz njegovu okolinu, njegov način života. Svakim danom, sam uplašenija, rezoniram iz straha i nagon da neće uspjeti sve je stvarniji.

Sve mi se manje stvari počinje sviđati kod njega, a ovaj put se ispriječio i njegov problem s erekcijom. Da, ne možemo ostvariti seksualni odnos. I tu nema pomaka.

Osjećam da ću otići. Da ću ga povrijediti jer se jako zaljubio.

Sama sam sebi toliki teret kad pomislim na to. Pitam se je li stvarno bolje ne ulaziti u ništa dok nisi 100000 posto siguran u pozitivan ishod?

Ana

'Draga moja...' rezignirano mi priča jedna od najboljih prijateljica na kavici u našoj omiljenoj birtijici, jednoj od onih malih, mirnih, boemskih, u kojima se osjećate kao da ste na kauču u svom dnevnom boravku, i mrtve hladne možete tražiti konobara s kojim ste na 'ti' da vam spravi 'dobar' capuccino, a ne onako 'ofrlje kao prošli put'...

I, prema već poznatom ritualu, konobar uvrijeđeno zamakne iza šanka, i svjesna sam da neće sa mnom razgovarati idućih deset minuta.

Volim te male rituale, moju realnu sigurnosnu zonu, ta neka ugodna lica koja se ponavljaju iz subote u subotu, i čije rekcije mogu predvidjeti bez ikakve šanse da pogriješim u procjeni.

'Nikada od nas poštenih žena...'
Prijateljica se, naime, upravo oporavlja od prekida višegodišnje veze, jedne od onih za koju od početka slutiš, a ne želiš povjerovati da nije ispravna.

Želim muškarca koji je bolji od mene. Koji će mi imponirati i iz mene izvlačiti najbolje.

I tako ti tjeraš uporno mak na konac - godinama - i samoj sebi se čudiš kako, kao uvjetovana Pavlovljevim efektom, ponavljaš identičan obrazac, a sa suprotne strane očekuješ neku promjenu.

'Mislim, maco, da je greška u nama, a ne u frajerima...'

'Vjerojatno jest..' kaže ona, 'ali što mogu kada očito volim frajere koji su problematični'.

Frajeri s problemom. Evidentan fetiš većine uspješnih, zgodnih i probitačnih žena koje ja znam. Frajeri koje doživljavamo kao projekt. Jer, shvatila sam s užasom, sada je više no očito da je ta naša devijacija postala uvriježeni modus po kojemu pristupamo vezi.

Greška u percepciji? Manjak samopoštovanja? Preizraženi majčinski instinkt? Prokletstvo samostalnih ženki koje su navikle na začkoljice koje moraju rješavati?

Jednog po jednog, krenemo analizirati njezine potencijalne udvarače koji su povremeno znali iskrsnuti tijekom svih ovih godina, i koje ona, autistično zaljubljena u svog osobenjaka, nije primjećivala.

Svi su redom bili situirani, zreli, ozbiljni muškarci sređenih života. Dakle, njoj automatski dosadni kao takvi....

Ona se, naime, ne nalazi u takvoj vezi. Što će ona frajeru koji ima sve? Zvuči apsurdno, ali ako frajer nema problem koji ona mora rješavati, ona ne vidi svoju funkciju u toj vezi. Veze smo, na neki čudan način, počele doživljavati kao poligon za samodokazivanje, a ne kao mjesto gdje bi se trebale osjećati ugodno i sigurno.

'Maco' kažem ja zamišljeno miješajući čvrstu i gustu pjenu izvanrednog capuccina koji mi je netom prije donio uvrijeđeni konobar, 'možda se MI bojimo biti sa super frajerima. Jer to bi impliciralo da je takav frajer poželjna lovina. Meta svim zdravorazumskim predatoricama koje znaju zbrojiti dva i dva, i kojima je apsolutno jasno koje se prave kvalitete traže...'

'Hoćeš li reći da je nama prihvatljivija ideja o preodgoju robe s greškom. Misliš da nastojimo kreirati nekoga tko nas neće iznevjeriti iz puke zahvalnosti...?'

Zamišljeno smo se pogledale, i u jednom, samo jednom malom djeliću sekunde znale smo da smo na pravom tragu. Taj kratki bljesak spoznaje i suočavanja sa realnošću bio je bolan u svojoj istinitosti.

Ja sam, naime, samoj sebi obećala da sam na putu ozdravljenja. Za mene više takve kombinacije ne dolaze u obzir. Kompromisi na moju štetu, ljubavi protkane patološkom ovisnošću o meni kao manageru za krizne situacije, koliko god se u takvim trenucima osjećala pobjedonosno i svemoguće.

Želim muškarca koji je bolji od mene. Koji će mi imponirati i iz mene izvlačiti najbolje, tjerati me da budem bolja osoba. I samoj sebi sam obećala da neću strahovati zbog njegovih kvaliteta. I da neću nikada, ama baš nikada, zbog mene same i mojeg mentalnog zdravlja ostajati u vezama iz suosjećanja. Jer, ako ostaješ s nekim koga više ne voliš i ne želiš pored sebe, urušavaš nepovratno temelje na kojima počiva tvoje samopouzdanje.

A, budimo sasvim realni i iskreni, istu takvu medvjeđu uslugu radiš i drugoj osobi...

'Znaš', kaže mi moja prija dok nam je konobar sa izrazom povrijeđene domaćice šutke spustio senzacionalne cantuccine sa bademom na stol, 'možda bismo mi polako trebale razmišljati da kupimo neki plac i sagradimo sklonište za žene koje su previše voljele pogrešne muškarce. Sve nas je više, maco...'
Nasmijale smo se toj ideji, iako, moram priznati, nije niti loša... Uopće.

Pitajte Nikolinu!
Želite li znati kako bi Nikolina stala na kraj vašim problemima ili u koliko visokim potpeticama ćete zaista biti seksi, odvažite se i postavite pitanje na zadovoljna@novatv.hr.

Sve Nikolinine kolumne pročitajte ovdje!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju