Nikolina Pišek svake srijede odgovara na pitanja čitateljica Zadovoljne. U svom drugom pismu, naša je kolumnistica odgovorila na pitanje čitateljice koje je nesretna u braku, no nije sigurna je li spremna riskirati i započeti novi život

Draga Nikolina, hajde probaj pomoći savjetom jednoj 'nezadovoljnoj'! Imam 32g., brak, dijete... sve to traje 14 godina. Živim u primitivnoj sredini koja me guši. Suprugu je to OK, a ja bih više. Nakon nekoliko situacija u kojima me razočarao, postao je osoba s kojom ne želim provesti život. Ne želi mi dati podršku oko toga da se odselimo i počnemo novi život, a bojim se sama početi sve to. Nemam dovoljno sredstava, a i dijete je u pitanju. Ukratko, nisam sretna! Što činiti? Pomiriti se s tim ili se odvažiti za neke korake s velikim rizikom?

Biti u lošoj, ali poznatoj vezi, na terenu koji je trusan, neplodan, isušen i podrhtava, ili se otisnuti na neki novi, obećavajući kontinent, otkriti neke nove horizonte...? Živjeti svoj jedan jedini život autistično, ne biti sposoban odgovoriti na podražaje koji ti potresaju organizam, ne akceptirajući svoje unutarnje, skriveno 'ja', onaj tihi glasić koji se buni zbog lošeg gospodarenja sobom samim, ignorirajući činjenicu da je negdje duboko u našoj nutrini aktiviran alarm, da je pokrenut proces detonacije, da će se ekosistem u kojem bismo željeli obitavati urušiti do temelja ako nastavimo negirati očito...

Da nije tako, do ovog pisma nikada ne bi došlo...

Znamo da bolji život ne dolazi samim time što odbacimo postojeći. Duboko si svjesna i odgovorna osoba i promišljaš o svojoj poziciji, svjesna da jedan mali, nejaki život ovisi o tebi i tvojoj sposobnosti preživljavanja.

No, ponekad nam taj oprez stane na put do potpune samorealizacije, kastrira nas, oduzme nam stvaralački nerv i sasiječe nas u koljenima. Zaplašeni od neizvjesnosti u koju se želimo i ne želimo upustiti istodobno, svoje snove o drugačijoj budućnosti bez tereta na plućima potiskujemo kao nerealne, pognute glave vraćamo se životu koji nas tišti i ostajemo u istom začaranom krugu strahova, nezadovoljstva,neuzvraćenih ljubavi, pogrešne sredine, nerealiziranih nadanja...

Pitamo se, zamišljamo kako je s druge strane duge, nižemo misaoni scenarij imaginarnog filma u kojem bismo mi imali glavnu ulogu, dok nam amplituda emocija divlja, iz čiste rezignacije do apsolutne euforije.

Krenuti racionalno i vagati, nema smisla, imalo bi jedino kada bismo posjedovali paranormalne moći i iz kristalne kugle iščitali budućnost.

'Dakle, apsolutna konfuzija'

Krenuti racionalno i vagati, nema smisla, imalo bi jedino kada bismo posjedovali paranormalne moći i iz kristalne kugle iščitali budućnost. Teško je usporediti frustrirajuću sadašnjost s budućnošću o kojoj nemamo pojma.

Najčešći scenarij: predajemo se bez bitke, svjesni da povratka nema; ne poznajem baš mnogo bračnih partnera koji bi tolerirali pokusni period života bez njih, po mogućnosti s nekim drugim, i zatim te raširenih ruku primili natrag kada se pokisla i manja od makova zrna nacrtaš na pragu.

32 godine nisu godine koje isključuju novi početak, no svaka nova godina kao da smanjuje energetski nivo, ono što ti se u najranijoj mladosti činilo jednostavnim, sada ti je naporno i preteško, pomalo si umoran od borbe za pozicije, od konstantnog dokazivanja i 'napredovanja' rakovim koracima, jedan naprijed, dva natrag...

Tridesete donose zamor materijala

Nekako gubiš elan, toleranciju, entuzijazam – zamor materijala. S druge strane, čini mi se da od nepregledne šume minusa gubimo iz vida ono bitno.

Zaboravljamo na osnovno pravilo motivacije – promijeni radnu sredinu, ambijent, ljude oko sebe...Nekako mi se čini da u sredini u kojoj živiš nema više ničega što bi te inspiriralo.

Uz to, neka nova sredina bi na tebe gledala bez ikakvih prethodnih saznanja i predrasuda, puno je lakše krenuti na nepoznatom terenu od nule i stvoriti oko sebe jednu novu priču, novu energiju, nego li u mjestu u kojem živiš i kojem se svi dobro znate, i u kojemu te svrstavaju u neku ladicu iz koje je teško umaknuti – izboriti nešto bolje za sebe.

Nitko te nema pravo savjetovati i reći ti što da radiš, koliko god ti je ovo teško čuti, u ovome si SAMA i snosiš odgovornost za sve što će iz tvoga postupka proizaći. Moraš biti samo svjesna, da, ako si nesretna nakon ovih četrnaest godina braka, da se na bolje vjerojatno ništa neće promijeniti.

Dodatan teret je evidentno narušen odnos između bračnih partnera, stupili ste u brak vrlo mladi, i negdje se razišli putem u odrastanju i sazrijevanju. Ne razumijete se više, jer nemate iste ciljeve i ambicije u životu.

Suprug je možda i dobar čovjek, ali mu, za razliku od tebe, ne smeta mala, hermetički zatvorena sredina i dosadnjikav život koji pruža kakvu-takvu sigurnost, ali ne i mogućnost izbora.
Nitko te nema pravo savjetovati i reći ti što da radiš, koliko god ti je ovo teško čuti, u ovome si SAMA i snosiš odgovornost za sve što će iz tvoga postupka proizaći.

Moraš biti samo svjesna, da, ako si nesretna nakon ovih četrnaest godina braka, da se na bolje vjerojatno ništa neće promijeniti.

Ljubavnu vezu dvoje ljudi ispočetka čine strast, kemija, zaljubljenost, privlačnost, erotičnost. Nakon toga, stavke jedna po jedna otpadaju, i potrebno je mnogo nekog suptilnog veziva da ta veza opstane.

'Treba biti mudar general i pobrojati žrtve prije bitke'

Smijete li se ikada zajedno? Pita li te kakav ti je bio dan? Raduje li se tvojim uspjesima? On bi trebao biti tvoj najbolji PR izvan kuće, ponosan i sretan što si tu, kraj njega nakon svih ovih godina. Koliko ti još treba da priznaš da ne možeš više? Još idućih četrnaest?

S druge strane, odlučiš li otići, treba biti mudar general, i pobrojati žrtve prije bitke. Realno sagledati koje su ti opcije, ocijeniti svoju sposobnost snalaženja i preživljavanja u novom, nepoznatom okruženju. Nakon toga donijeti odluku i živjeti s njom nekoliko dana.

Meni su ispravne odluke, pa makar bile apsolutno nelogičan odabir, naizgled ishitrene i nerazborite, donijele trenutačno olakšanje. Osjećaj da sam na pravom putu, kao da se nadamnom nakon dugog kišnog razdoblja otvorila pukotina u oblacima.

Sličnu sam odluku bila prisiljena donijeti s malom bebom u rukama, bez stana, zaposlenja (osim malih honorarnih poslića preko student servisa), i s nezavršenim studijem. Istog trena, kada je odluka u meni postala konačna, znala sam da radim dobro, shvatila sam da je intuicija prisutna u svima nama, da je često utišavamo glasom razuma i pod izlikom da želimo situaciju imati pod kontrolom.

Moje je mišljenje da tako zatvaramo vrata pred sobom, rušimo mostove prema novim opcijama, štitimo se, jer je sasvim prirodno bojati se nepoznatoga.

'Svaki daleki put počinje jednim, malim korakom...'

Bilo mi je olakšavajuće i teško istovremeno, iz relativne bezbrižnosti koju ti pruža život s nekim, skočiti u hladnu vodu i plivati potpuno sam.

Bila sam sretna jer sam osjećala da činim ispravnu stvar, bila sam sretna čak i kada sam ujutro kupila hranu za bebu i jedno pecivo za sebe svjesna da je to vrlo vjerojatno jedino što ću pojesti tog dana, bila sam sretna i kada sam pješice s bebom na rukama odlazila na fakultet jer nisam imala novca za gorivo ili taksi, bila sam sretna zbog svih neprospavanih noći jer sam učila za ispite.

Bila sam sretna, jer sam znala da činim nešto za svoju kćer i za sebe, imala sam konačno MOTIV.

Bila sam sretna jer sam osjećala da činim pravnu stvar, bila sam sretna čak i kada sam ujutro kupila hranu za bebu i jedno pecivo za sebe svjesna da je to vrlo vjerojatno jedino što ću pojesti tog dana.

Sve ono što mi se prije činilo nemoguće, odjednom se počelo slagati samo od sebe, kao da je oko mene procirkulirala neka drugačija, pozitivna energija koju sam ja dotada blokirala svojim negativnim mislima. Živjela sam dan po dan, i najbolja misao koju sam tada čula, i koja je mi je bila, i još jest, velika inspiracija je: Svaki daleki put počinje jednim malenim korakom.

'Ne savjetujem da odeš, ali ni da ostaneš'

Svaki. Tako i naš novi životni, ako se na njega odlučimo. Ne savjetujem ti da odeš, ne savjetujem ti da ostaneš, želim ti samo reći da rješenje moraš osjetiti sama duboko u sebi, i kada doneseš ispravnu odluku, ZNAT ĆEŠ.

Bit će teško u oba slučaja, no bitno je da si ti sigurna da radiš pravu stvar, da se pomiriš sama sa sobom i svojim željama, i da živiš sretnije, jer ćeš jedino takva moći usrećiti i druge oko sebe.

Bezobzirno je reći da se ne smiješ obazirati previše na kolateralne žrtve, jer će njih uvijek biti, no, u osnovi to i jest humano, jer ovako ranjena nisi sposobna mnogo toga dati. Život bi trebao biti lijep u svim segmentima, bitno je da postigneš svoj mir.

Želim ti puno sreće i hrabrosti, što manje prepreka na tvom putu, i upamti: nisi manje vrijedna ni manje sposobna od bilo koga drugoga, pa čak i onih kojima se diviš i koji te nadahnjuju.

Razlika je u tome što su neki bili hrabriji i sp(R)etniji u donošenju odluka, a na tebi je da to postaneš... Sretno!

Nikolina

Pitajte Nikolinu!
Želite li znati kako bi Nikolina stala na kraj vašim problemima ili u koliko visokim potpeticama ćete zaista biti seksi, odvažite se i postavite pitanje na zadovoljna@novatv.hr.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju