Pri uređenju autobusa koristili su, suprotno svakoj logici, meko i neobrađeno drvo u kojem će se svaka ogrebotina, crtež ili trag svakodnevne uporabe zauvijek vidjeti – i postati priča.
Veselu družinu čine Jana, Hartmut i njihove tri djevojčice, Johanna, Victoria i Patricia. Dolaze uz grada Chemnitza na istoku Njemačke, a u veljači su krenuli preuređenim žutim školskim autobusom na sasvim posebno putovanje Europom.
Sreli smo ih u Samoboru, koji je bio tek usputna stanica na njihovom putovanju prema jugu, i privučeni veselim prizorom, poželjeli smo saznati nešto više o njima. Ali ovakvu priču nismo očekivali.
Putovanjem protiv dječjih trauma
Nazivaju se obitelji klokana jer je svatko u ovu šarenu obitelj uskočio iz drugog smjera i u različito vrijeme. Predstavit ćemo ih redom kojim su stigli. Prvo, naravno, mama. Jana, udomiteljica i posvojiteljica, organizacijski je motor ove šarene obitelji. Johannu (15) udomila je 2011., a Victoria (10) je stigla 2018. godine. Onda je došao Hartmut i neplanirano počeo živjeti udomiteljstvo - svim srcem. Obitelj je upotpunila Patricia (10), Victorijina sestra blizanka, koja im se pridružila prije dvije godine. A žuti autobus i sve pustolovine u koje ih on odvodi s njima dijele i pas Hutsch i mačka Mimi.
I puno prije žutog autobusa, zapravo, sve je počelo s putovanjima. Hartmut i Jana su, u nekim prošlim životima, već obišli dobar dio svijeta, pa je bilo prirodno da nastave putovati i kao obitelj. Ali prvo zajedničko daleko putovanje, ono u Kolumbiju, promijenilo je sve. Prije svega - djevojčice. U novoj kulturi, daleko od svega poznatog, od rodnog grada gdje su i lijepa i ružna sjećanja na svakom koraku, one su doživjele nevjerojatnu transformaciju.
Prestale su se povlačiti u sebe, opustile su se, uživale u svakom trenutku - i kao da su rane zacijelile. Zato ovu obitelj dugačak let i strana zemlja, kao i puno birokracije i posjeta Centru za socijalnu skrb nisu obeshrabrili da godinu dana kasnje ponove putovanje, ali u petero – jer je u međuvremenu i Patricija postala dijelom obitelji.
I tako nam Jana i Hartmut polako otkrivaju priču koja stoji iza žutog školskog autobusa:
“Vidjeli smo kako priroda ovoj djeci daje snagu, kako fokus na bitno, na ovdje i sada, omogućuje da stare rane počnu zacjeljivati.” I tako su odlučili krenuti na put od godinu dana. Pripremali su se dvostruko duže – jer valjalo je savladati brojne prepreke. Emocionalnu stranu, kažu, bilo je najteže preispitati. Nakon dugih razgovora o samoj ideji te prednostima i nedostacima ovakvog intenzivnog suživota, bili su uvjereni da je to prilika za rast, stabilnost i sigurnost njihove djece. Tek kada su bili posve sigurni u vlastite osjećaje, podijelili su ideju s djevojčicama. Uslijedili su ponovno sati i sati razgovora za kuhinjskim stolom… Ali i sam taj proces već je vrijedio, slažu se svi klokani u obitelji.
Žuti autobus kao "zaštitna čahura"
Kupili su američki školski autobus i sami ga pretvorili u (gotovo) samodostatnu mobilnu kućicu. On je središte ove avanture. Zaštitna čahura koja predstavlja i njihovu posebnu obiteljsku konstelaciju: nekadašnje strance koji su ulazili na različitim stanicama, a sada zajedno putuju u nepoznato.
Pri uređenju su koristili, suprotno svakoj logici, meko i neobrađeno drvo u kojem će se svaka ogrebotina, crtež ili trag svakodnevne uporabe zauvijek vidjeti – i postati priča. Autobus je i buduća vremenska kapsula i dokaz da se u promijenjenim uvjetima i svaka sudbina može pozitivno promijeniti. “Djeca uče gledati na svijet otvoreno i s poštovanjem te živjeti bez straha. Želimo da shvate da samo ona kontroliraju svoje živote, da mogu slobodno odlučivati o svojim životima i da njihova sudbina nikada nije unaprijed određena”, objašnjava Jana.
Učenje vještina nužnih za životnu školu
Živeći u autobusu djevojčice uče i da svatko mora upravljati svojim resursima i pobrinuti se da uvijek ima dovoljno za sve. Jer vode ima koliko stane u spremnike, struje ima dovoljno samo kad je sunčano, a ako se plin pali radi grijanja – bit će ga manje za kuhanje. Svaka odluka ima posljedicu. Što se poklanja ili baca, a što čuva? Prostor za pohranu je malen pa je trebalo dobro probrati najvažnije dokumente, ali i uspomene. Svatko u obitelji morao se iskreno zapitati što mu je zapravo važno.
Naš kratak susret s puno lijepih misli, zaključili su ovom:
“Svaka obitelj, pa tako i svaka udomiteljska obitelj, drugačija je od svih drugih. Ali u sretnom i sigurnom okruženju ispunjenom ljubavi rasplinjuje se tama koju ova djeca nose u sebi. Zato je važno da roditelji i budući udomitelji budu iskreni sami sa sobom, svjesni svojih želja, ali i kompromisa na koje jesu ili nisu spremni. Jer najvažnije što želimo prenijeti svojoj (udomljenoj) djeci jest da svatko ima pravo na sretan i ispunjen život. A kako im to bolje možemo prenijeti nego da ga i sami živimo?”
