Činjenica jest da su neka djeca razmažena, a ne „osjetljiva“, „zahtjevna“ ili „zločesta“. Možda baš vi imate razmaženo dijete. Najgore za čuti jest da ste upravo vi krivi što je dijete takvo.
Jer se nijedno dijete ne rađa misleći da mu se cijeli svijet treba klanjati.
Mnogi roditelji pogrešno shvaćaju vezu između ljubavi i sreće djeteta.
Previše se brinuti oko djeteta i ugađati mu u svakom mogućem smislu nije isto što i voljeti dijete. Čak i ako vi dobro podnosite razmaženost vlastitog djeteta, ne pripremate ga za život na kvalitetan način jer malo tko će u životu moći raditi baš sve što želi, kako i kada to želi.
A ako dijete nema usađene zdrave granice iz djetinjstva, čeka ga mukotrpan odrastao život pun frustracija s kojima se ne zna nositi. Jer nije nikad to naučilo.
Prvo, vjerujem da svi mi nekad ili u nečem razmazimo vlastito dijete tj. djecu. Roditeljima, a posebno emotivnim mamama, teško je nekad čuti dječji plač, nositi se s tugom malog stvorenja i pogledima u kombinaciji jedne izbačene usnice…pa nerijetko popustimo.
To nam donese instant olakšanje jer zaustavimo tu neugodnu situaciju. A dijete je naučilo kako može manipulirati. I što više popuštate, više dijete upravlja vama, nego što bi vi trebali upravljati odgojem djeteta.
Ne mislim tu na kontrolu, ne zanima me stroga stega i vojnički odgoj, apsolutno slušanje u kojem se djeca boje roditelja, umjesto da shvate zašto se nešto (ne) radi na određeni način.
Mislim na zdravo postavljanje granica, usmjeravanje djeteta ka socijalnoj inteligenciji i ojačavanje tog djeteta da se sutradan lakše suoči s nizom sitnih frustracija jer je od roditelja naučilo da ne može raditi što god hoće.
Voljeti našu djecu jest osnova, ali je jednako važno znati da možete voljeti svoju djecu bez osjećaja da ono uvijek mora biti sretno i zadovoljno.
Jedna naša poznanica predivna je i staložena majka s jako razmaženim djetetom. To je shvatila kad je dijete navršilo sedam godina i krenulo u školu, iako mi svi oko nje godinama znamo da dijete nije ni osjetljivo, ni teško, nego jednostavno da nema granice. U Dalmaciji ćete nekad čuti da se takvo dijete karakterizira kao pušteno s lanca.
Gdje sam pogriješila, pa imao je toliko ljubavi da ne znam zašto je takav? požalila mi se nekidan nakon što je po n-ti put bila pozvana na razgovor u školi jer dijete uopće ne sudjeluje u nastavi, suprostavlja se učiteljici, udara šakom o stol, demonstrativno želi otići iz učionice i slično.
Ona je bila majka dosta prije nego li sam ja to postala. Ljetovali smo zajedno pa sam mogla vidjeti kako se odnosi prema djetetu, čijeg oca nažalost više nije bilo na vidiku. htjela je zbog toga tom djetetu pružiti sve.
Mali želi bombon? Može.
Mali želi ići spavati u 11? Može.
Mali želi gledati crtiće na plaži? Može.
Što god je maleni dječak poželio, a tad je imao dvije, tri godine, dobio bi.
Lakše mi je tako, nego se boriti s njim, opravdavala se. Nisam ništa govorila. Em nisam bila majka pa da mogu usporediti to ponašanje s bilo kim, em odavno znam da tuđu djecu ne komentiram. Nikad.
Sada je to dijete u problemu. Više nije samo s mamom, nego ima učiteljicu. A učiteljica nije mama da sve dozvoli. I dok većina djece normalno reagira na zahtjeve učiteljice, ovo dijete se konstantno s njom bori i traži da se prema njemu postupa drugačije.
Srela sam opet majku iz priče prije par dana, slomljena je jer je shvatila da je sama kriva što je njezino dijete sad nesretno u školi – nije ga naučila granicama.
Naime, išla je psihologu koji joj je rekao nešto sasvim logično: voljeti našu djecu jest osnova, ali je jednako važno znati da možete voljeti svoju djecu bez osjećaja da ono uvijek mora biti sretno i zadovoljno. To jednostavno nije prirodno stanje čovjeka. Nitko nije stalno sretan i zadovoljan.
Granice su zdrave jer se dijete osjeća sigurnije znajući što smije, a što ne.
Mnogi roditelji pogrešno shvaćaju vezu između ljubavi i sreće djeteta. Učinkovito roditeljstvo je emotivno, ali na način da uključuje sve spektre emocija i dozvoljava djetetu da osjeti i tugu i bijes i frustraciju kad ne dobiju ono što požele. Male frustracije su dobre.
Bez obzira je li vaše dijete nesretno jer nije dobilo igračku koju je poželjelo ili ste mu oduzeli nešto potencijalno opasno iz ruku, posao roditelja je da dozvolite djetetu da prođe kroz te negativne emocije.
Znamo svi da je teško slušati dijete koje plače. Nećete biti robot koji stoji sa strane i čeka da se dijete smiri, ali možete se spustiti u razinu djetetovih očiju i mirno reći „Znam da ti je teško, ali plakanje i vikanje ti neće pomoći da dobiješ što želiš.“ Možete se i pokušati nešto dogovoriti s djetetom, samo bez ucjena. Ne koristite „ako“ nego „kad“.
Ne prijetite djetetu, ne ucjenjujte, a naravno i ne udarajte!
Primjerice, ok je reći kad to pojedeš, dobit ćeš bombon jer je bombon desert jer dijete učite nekom redu.
Ako ne pojede što ste htjeli, nemojte djetetu dati desert ma koliko plakalo. Objasnite mu opet zašto ne može dobiti bombon. Neće mu ništa biti ako ne dobije baš taj bombon, a vi nikako niste loš roditelj jer dijete plaće zbog uskraćenog bombona.
Postavljanje granica je stvarno mukotrpan posao, no isplati se. Da, morate proći kroz desetak tantruma i neugodnih situacija da biste dijete naučili da jednostavno NEĆE dobiti sve što želi, no i to je bolje nego da nakon što dijete plače 20 minuta vi popustite i dozvolite mu da radi to je tražilo.
Da, osjećat ćete se užasno!
Dobrodošli u klub zvan Grižnja savjest ili jesam li ja dobar roditelj, mislim da nema osobe koja se nije upitala gdje griješi s djetetom i može li bolje.
U redu je ponekad popustiti djetetu, u redu je da ponekad „pobijedi“, samo nemojte da dijete odrasta misleći da će sve u životu biti po njegovom. Za njegovo dobro je to! Bez obzira koliko vi novca imali, novci ne mogu kupiti baš sve u životu. Zdrava odrasla osoba je emotivno zdrava.
Djeca, štoviše, vole granice. Granice su zdrave jer se dijete osjeća sigurnije znajući što smije, a što ne, odnosno što može očekivati kad nešto (ne) napravi.
Kod nas doma postoji niz nepisanih pravila, s kojima se naša curica nije slagala od starta, ali sad joj dolazi to prirodno.
Nakon što uđemo u stan i skinemo cipele, prvo se idu prati ruke.
Čokoladica se jede nakon ručka. Ako se ručak ne pojede, čokoladice nema.
Nakon večere se čita priča, peru se zubi i ide se u krevet.
Odgoj nije jednostavan i ponekad treba ispasti zločest u očima vlastitog djeteta.
Nekom je ovo prestrogo, i to je u redu. Kod nas doma je stvarno jako opušteno i Mina može raditi 101 stvar, no oko higijene, hrane i spavanja granice itekako postoje. Mi smo roditelji, ne djeca. Djeca ne znaju što je dobro za njih. Oni bi vjerojatno stalno jeli sladolede i čokoladice, gledali crtiće pet sati u komadu i išli spavati u ponoć.
Odgoj nije jednostavan i ponekad treba ispasti zločest u očima vlastitog djeteta. To i meni pada najgore, jednostavno sam slaba na dječje suze. Srećom nemamo više problema oko hrpe stvari, a odgajateljice u vrtiću nam često znaju reći kako imamo lijepo odgojeno dijete.
Naša je curica jedna prpošna i vesela curica koja nam trči u zagrljaj kad god, puno se mazimo svi zajedno, stalno se igramo, dobije jako puno i materijalnih stvari (nekad i previše toga, ali to je moj problem, moji kompleksi iz djetinjstva)…i dalje ispituje granice. A nas dvoje i dalje vodimo unutarnje bitke „jesmo li dobri roditelji“ kad ona zaplače.Jesmo, mislim da jesmo.
