"Što te ne ubije, ojača te" uzrečica je koje djeca nisu svjesna, ali koja itekako ima smisla kad kao odrasla osoba pogledaš unatrag na djetinjstvo provedeno u nesložnom i raspadnutom domu.

Odrastanje kao dijete samohrane majke nisam osjetila kao nešto suviše teško jer se majka zaista trudila da nam ne manjka ni pažnje ni ljubavi, a i česti boravci kod none i dida na otoku, gdje je bilo puno dragih rođaka, učinili su svoje.

Ipak, neću lagati da je sve bilo divno i da ne osjećam posljedice života u obitelji koja baš i nije uspjela.

Kao dijete rastavljenih roditelja naučila sam nekoliko stvari.

1. Buka je grozna, tišina još gora

Kad odrastaš u domu u kojem su bile prepirke, ali je pritom majka pazila da ti ne budeš svjesna toga, često dođeš u atmosferu gdje vlada jeziva tišina ne znajući što se dogodilo. Mama se pravila da je sve u redu u jednom dijelu stana, tata je bio u svom dijelu stana praveći se isto da je sve u redu. A znaš da nije. Ne volim kad se ljudi ne izjasne i lažni mir, zato kod ljudi izrazito cijenim otvorenost te i sama prakticiram vrlo direktnu komunikaciju. Sa mnom uvijek znaš na čemu si.

Kad sam ih prvi put čula u svađi, odnosno kad sam vidjela svog oca kako se dere na majku, počela sam mucati. Do dana današnjeg imam PTSP od vikanja, tijelo mi jednostavno bridi kad čujem da muškarac viče na ženu i dobijem poriv da ga ušutkam.

Odlučila sam da neću šutjeti kao moja majka ako ikad neki muškarac povisi ton prema meni. Mislim da sam doslovno alergična na vikanje.

2. "Dom"

Ljudi koji su odrasli u nesložnoj kući znaju da dom nije onaj u kojem su nužno tvoji tata i mama, već onaj koji sam stvoriš. Često mi je ljepše bilo na Hvaru ili kod prijateljica nego doma u Splitu.

Sve dok se mama nije ponovo udala. Tad sam baš jako voljela biti kod kuće. Moj očuh je divna osoba.

3. Krv može biti voda

Nije ti otac onaj koji te napravio, nego ti je otac onaj koji je tu bio za tebe. Ista logika može se primijeniti i na majke i na braću i sestre.

Često previše značaja dajemo nekima samo zato što dijelimo DNK, ali ponekad nam više svega mogu dati ljudi koje smo upoznali izvan svoje obitelji.

Tata je prema meni bio dobar, dok ga je bilo tih prvih nekoliko godina života, ali dobar samo na način da nikad nije vikao na mene ili me tukao. Ne sjećam se da se ikad pobrinuo da mi nešto ne nedostaje, sve je mama radila. Ne zamjeram mu puno toga jer je umro, više zamjeram njegovim roditeljima, braći i sestrama što se nisu potrudili upoznati me. Ti ljudi nisu moja obitelj iako dijelimo puno gena.

4. Ljubav

Čak i kad živiš u "polovičnom domu", ljubav može sve nadoknaditi. Moja je majka bila brižna i divna osoba, puna ljubavi za sve. Jedan njezin zagrljaj bio je topliji od 16 deka. Uvijek sam znala da me voli i da se trudi da imam što normalnije i ljepše djetinjstvo. Sad se pitam jesam li bila dovoljno dobra kći, iako nekako mislim da jesam.

5. Financije

Lakše je živjeti s dvije plaće u domaćinstvu. Neki su troškovi fiksni, poput režija, a kad dodaš u računicu dvoje djece koja stalno rastu, novac može biti problem.
Nikad neću zaboraviti dvije situacije po kojima sam shvatila da smo zapravo siromašni.

U petom osnovne dobila sam bijele tenisice Lotto na poklon od maminih prijatelja. Bile su broj veće, mama im je rekla da kupe tako da ih mogu dulje nositi. Bilo mi teško hodati u njima, pa sam stavljala vunu da mi ne ispadaju. Jednom mi je ta vuna ispala na tjelesnom i djeca su mi se smijala. Onda su radila sve da mi potrgaju te tenisice kako ih ne bih mogla nositi dvije godine, kako je trebalo. Uspjela su i ja sam plakala zbog toga.

I to je bilo u Jugoslaviji, kad kao nije bilo velikih razlika. Ne mogu zamisliti što sad prolaze siromašna djeca u razredima gdje druga djeca imaju novi iPhone svake godine i milijun igračaka.

No jednu situaciju pamtim kao najgoru iz svog djetinjstva.

Na kraju sedmog razreda išlo se na malo putovanje sa školom. Moja mama nije imala novca da ja odem. Brat je tada bio u problemima s gradivom i plaćala mu je instrukcije da ponovo ne padne razred, a ja, odlikašica, ostala sam "kratkih rukava". Jednostavno nije bilo novca da mi plati putovanje, pa sam izmislila nešto prijateljima. Jedina iz cijele generacije nisam bila na putovanju.

Pismo pokojnoj majci Pismo pokojnoj mami: "Da znam raditi kipove, digla bih ti jedan u spomen"

Kad su se djeca vratila s putovanja, bila su puna doživljaja, a ja sam bila odbačena. Nitko se nije htio družiti sa mnom, baš nitko. Rugali su mi se jer su skužili da sam izmislila zašto ne idem. Plakala sam cijeli osmi razred zbog toga, ali nikad to nisam niti rekla niti pokazala mami jer nisam htjela da joj bude teško.

Mislim da sam tad dobila kompleks manje vrijednosti i da upravo zbog toga kao starija teško mogu odoljeti da nešto ne kupim. I da, obišla sam pola svijeta. Putujem već 20 godina.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju