Stručnjaci Udruge Adopta objašnjavaju kako s djecom razgovarati o posvojenju i njihovim biološkim roditeljima. Na koji način pristupiti toj temi i signalizirati djetetu da je ta tema u vašoj obitelji ne samo dopuštena nego dobrodošla, te da ona nije tajna niti da vas razgovor o njoj povređuje ili boli…

Razgovor o posvojenju i djetetovu podrijetlu važan je jer je izravno povezan s procesom stvaranja identiteta i traženja odgovora na pitanja tko sam ja. Naime, teško je doći do odgovora na to pitanje ako ne znamo ili imamo pogrešan odgovor na pitanje odakle dolazim i gdje i kome pripadam.

Razgovor je zlata vrijedan
Donedavno je prevladavao pristup izbjegavanja razgovora o posvojenju ili odgoja djeteta u uvjerenju da je ono biološko dijete. Tijekom djetinjstva, osobito djece posvojene u najranijoj dobi, posvojiteljima se to činilo prirodnim izborom jer je uz posvojenje često bila vezana stigma neplodnosti.

Međutim, neizbježno su se događale situacije u kojima bi posvojenici saznali da su posvojeni, obično putem drugih osoba i u situacijama kada to nisu očekivali (npr. od susjeda, prilikom određivanja krvne grupe, ili kada prvi put ugledaju svoj rodni list). Reakcije djece, odnosno odraslih posvojenika, često su bile razarajuće i za njih i za odnos s roditeljima.

Trebamo s djetetom razgovarati o razlozima zašto više nije sa svojom biološkom obitelji, gdje i kako su odrastali, ima li biološke braće i sestara i gdje se oni nalaze

U tim se trenucima ne bi samo mijenjala njihova svijest o tome odakle dolaze i kome pripadaju nego bi dolazilo do velikih potresa u njihovu povjerenju u svijet oko sebe i u osobe koje čine najbliži dio toga svijeta. Naime, otkrićem o posvojenju sve što su do sada znali i u što su vjerovali pokazalo se lažnim, a ljudi, njihovi roditelji, koji su s njima izgrađivali sliku o svijetu, pokazali su se nepouzdanima.

U takvim se situacijama događa da djeca počnu preispitivati ne samo vlastito podrijetlo nego sve što su im roditelji do tog trenutka govorili i čemu su ih učili (uključujući vrijednosne sustave, navike, osjećaj pripadnosti toj obitelji, modele ponašanja, vlastito sjećanje i, na kraju, je li voljeno i vrijedno ljubavi).

Kako razgovarati?
S djetetom o posvojenju treba neprestano razgovarati. Iako naš zakon preporučuje da se djetetu kaže da je posvojeno do njegove sedme godine, rezultati istraživanja pokazali su da o toj temi treba početi pričati puno ranije.

Dijete stvara svijest o sebi i svojoj okolini stalno tijekom odrastanja, i važno mu je pomoći da u tu svijest od početka utka i činjenicu da je posvojeno. Naravno da način kako se to radi ovisi o djetetovoj dobi. Na primjer, kada je dijete malo i kada pričamo s njim o tome odakle dolaze djeca, pričat ćemo da se rađaju iz majčina trbuha, ali i da neka djeca dolaze u obitelji i na drugačije načine.

S godinama će se način razgovora o posvojenju mijenjati, kao i dječja pitanja. Važno je da načinom kako pristupamo toj temi signaliziramo djetetu da je ta tema u našoj obitelji ne samo dopuštena nego dobrodošla te da ona nije tajna niti da nas razgovor o njoj povređuje ili boli. Na taj način pomažemo i djetetu da razvija osjećaj povjerenja u nas kao roditelje s kojima može razgovarati o svemu, ma kako osjetljivo bilo. Učimo ga da njegova prošlost nije nešto loše i neprihvatljivo, što mora biti tajna koju moramo skrivati.

Treba li djetetu reći tko su mu roditelji?
Često nam se javljaju posvojitelji koji ne znaju što i kako reći svom djetetu o njegovoj povijesti. Iz vlastita straha, nesigurnosti i potrebe da zaštite dijete odgađaju razgovor o posvojenju ili ga boje samo veselim bojama (Mama i tata su te jako željeli i dugo tražili; Ti si nas odabrao ili Mi smo tebe odabrali). Međutim, da bi dijete bilo odabrano ili da ima mogućnost izbora (koja nije stvarna jer dijete u tom procesu uistinu ne bira ništa: niti da ga se izdvoji iz njegove biološke obitelji niti da ga se smjesti u dom ili udomiteljsku obitelj niti da ga se posvoji odnosno ne bira tko će mu biti roditelj), prvo mora izgubiti svoju prvu obitelj.

Način na koji razgovaramo o tom gubitku, o razlozima za taj gubitak, iznimno su važni za djetetovo stvaranje cjelovite slike o sebi. To su razgovori koji se ponavljaju tijekom godina i vode se na različite načine. Uvijek je važno reći istinu na način koji je primjeren dječjoj dobi i koji odgovara mogućnosti njena prihvaćanja.

Trebamo s djetetom razgovarati o razlozima zašto više nije sa svojom biološkom obitelji, gdje i kako su odrastali, ima li biološke braće i sestara i gdje se oni nalaze. S vremenom će dijete postavljati sve više pitanja i mi ćemo u svojim odgovorima morati biti spremni na njih. Zbog toga je bitno da prikupimo što više podataka o okolnostima djetetova života prije nego što je postalo dijelom naše obitelji kako bismo mu mogli pomoći da s vremenom slaže komadiće slike koje čine njegov život.

Pri tome je važno da ne bojimo tu istinu vlastitim pogledima na svijet. Na primjer, nećemo djetetu govoriti: Bolje ti je s nama nego s onom groznom ženom koja te rodila, a nije se brinula za tebe, jer poruka koju šaljemo na taj način dijete može prevesti ovako: Ti si potekao(-la) od loše osobe pa si (možda) i ti loš(a). Također, loše je reći: Ti dolaziš iz 'loše' obitelji u našu 'dobru' obitelj, jer bi takvu izjavu dijete moglo shvatiti kao Ja nisam dobar/vrijedan kada se moja mama nije brinula za mene.

Kao roditelji moramo biti spremni pomoći svojoj djeci da integriraju istinu o svojoj povijesti i emocije koje ta povijest u njima izaziva, čak i kada su te istine teške i okrutne. Ako to ne učinimo mi, kojima naša djeca uče vjerovati, ostaje prazan prostor koji mogu popuniti ili djeca sama, maštajući, ili se može popuniti pričama, ili čak i uvredama, druge djece, što ostavlja puno teže posljedice. Važno je djecu naučiti da dio njihove prošlosti može biti bolan i težak, ali da njihova prošlost, iako dio njih, nije sve što ona jesu. I da, bez obzira na to kakva ta povijest bila, djeca nisu za nju odgovorna.

Što reći djeci?
U Republici Hrvatskoj nije regulirano 'otvoreno' posvojenje, koje postoji u drugim zemljama, gdje su biološki roditelji stalno prisutni u djetetovu životu, iako ga oni ne odgajaju niti s njim žive. U našoj okolini djeca uglavnom idu na posvojenje jer su izdvojena iz bioloških obitelji zbog zanemarivanja ili zlostavljanja. U takvim se okolnostima ne prakticira održavanje kontakta, osobito dok je dijete manje. Katkada djeca imaju snažnu želju upoznati svoje biološke roditelje, i važno je pomoći im u tome.

Nakon 18. godine života imaju pravo na uvid u svoje spise, pa i na upoznavanje bioloških roditelja bez posredovanja. Dok su maloljetni, upoznavanje je moguće ako centar za socijalnu skrb dobije suglasnost biološkog roditelja. Pri tome je važno procijeniti djetetovu emocionalnu zrelost i biti zajedno s njim tijekom cijelog tog puta, koji nikome od sudionika posvojiteljske trijade sigurno neće biti lagan.

www.pitajmamu.hr

 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju