Moje dijete ima predivne nožne prstiće. Mi ne jedemo čokoladu. Mi ne gledamo Peppu. Mi ne slušamo pjesmice na hrvatskom, samo na engleskom. Dva sata dnevno slušamo Mozarta. Mi sami radimo poklone, ne potičemo konzumerizam.
Gornje rečenice same po sebi nisu problematične. Problematične su jedino kad ih izgovorite u određenim situacijama. Ispred mame čije dijete nema savršene prstiće, gleda Peppu, sluša pjesmice na hrvatskom i koje je dobilo poklon iz neke trgovine.
Kada vidite nečije dijete kako gleda Peppu, to nije trenutak da važno kažete Mi ne gledamo Peppu i odmaknete svoje dijete od tuđeg kao da je zaraženo kugom. To naglašeno MI ukazuje da nije dijete to kojem se Peppa ne sviđa, nego da je roditelj odlučio kako to nije dobar sadržaj. I to mi mora dati do znanja. JA kao majka sam odabrala lošu Peppu.
Kad vidite da moje dijete ima dva kriva nožna prstića i ja vam kažem kako se nadam da to nije ništa što je ortopedski važno, to nije vrijeme da kažete A gle kako moja ima savršene, kao manekenka za stopala. Slušajte me što vam govorim. Pokažite da ste me čuli, a to je da vam govorim o brizi za stopala i prstiće.
MI ne jedemo čokoladu kazala mi je drugom prilikom jedna draga prijateljica kad sam izvadila Životinjsko carstvo pred djecom. Ok, možda nisam to trebala napraviti već prije upitati smijem li otvoriti čokoladicu, no ton kojim je to rekla ukazivalo mi je da sam, u najmanju ruku, na stol djeci stavila šaku azbesta. Odjednom me nekako umanjila. Sve se može reći na način da ne povrijediš druge.
I sama sam stroga oko nekoliko stvari oko kojih imam čvrsta uvjerenja. Vjerojatno i sama nekad blebnem gluposti koja povrijedi druge. Kad to osvijestim, drugi put pokušavam biti pametnija.
Svi smo ponosni na svoju djecu, želimo im najbolje i sasvim sam sigurna da nitko od nas nije zločest i ne želi drugog namjerno povrijediti.
Roditeljstvo nije natjecanje. Svaki roditelj ima neka svoja pravila i njih treba poštivati. Ono na čemu svi moramo poraditi jest da ne komentiramo tuđe odabira i tuđa pravila na način da naglašavamo u tom trenutku kako „MI“ nešto radimo, a sve kako bismo dali do znanja indirektno da je naše bolje.
Apsolutno se možemo pohvaliti nečim na što smo ponosni. I trebamo. Ali možda ipak valja pripaziti na situaciju kad to kažemo i ton s kojim to kažemo.
Uspoređivanje nije dobro. Uspoređivanje posramljuje. Osim što roditelje dovodite u neugodnu situaciju gdje se on maltene treba ispričati zbog svog odabira, i dijete čuje komentar koji govori da ono ili mama nešto dobro ne radi.
Ajd nekad prešutite nešto.
