Martina Draženović iz okolice Rijeke odlučila se na hrabri korak. Potpuno je iskreno progovorila o problemu o kojem mnoge žene šute. Postporođajna depresija za nju je bila najteže životno razdoblje i želja joj je svojim iskustvom pomoći i pružiti utjehu barem jednoj ženi.

Danas 33-godišnja, samohrana majka dvoje djece iz općine Kostrena u Primorsko-goranskoj županiji o teškim životnim trenucima progovorila je jer smatra da većina žena koje proživljavaju postporođajnu depresiju o tome ne govore.

Boje se osude okoline, ne žele progovarati o simptomima, a ponekad ni same ne prepoznaju da je riječ o postoporađajnoj depresiji.

"Sve je bilo 'crno' i nebrojno sam puta tada pomislila da sam pogriješila ili da bolje da me nema. Živim u maloj sredini i bilo me je sram reći da mi se nešto događa, da se gadim sama sebi. Jako mi je bilo važno da nas drugi vide sređene i time bih prikrivala istinu."

Iako nakon poroda žene mogu doživjeti i postporođajnu tugu (engl. baby blues), postporođajnu psihozu i postporođajnu depresiju, važno je napomenuti kako u svakom od navedenih stanja novoj majci itekako treba pomoć i potpora. Majci najčešće nije lako prepoznati o kojem stanju je riječ i mnoge shvate tek kada se oporave, a mnoge i godinama kasnije.

Martinina priča započela je u dobi od 21 godine, rođenjem njezina sina. Od tada je prošlo 12 godina. Osim što je do tada živjela uobičajen život mlade osobe, nakon poroda osjećala je da se nalazi u novoj životnoj situaciji za koju joj nitko nije dao upute. Bližnje osobe iz njezine okoline objasnile su joj i pomogle da savlada osnovne zadatke.

Presvlačenje, hranjene, kupanje, uspavljivanje, ali nitko nije razgovarao o tome kako se ona osjeća. Martina je odlučno stvorila plan u kojoj je njezin primarni zadatak bio danonoćna briga o djetetu.

Presvlačenje, bočica, spavanje. Odrađivala sam sve što su mi govorili da moram. Ružno zvuči, ali tada nisam imala osjećaj da sam mama. Bio mi je više kao zadatak. Doslovno me živcirao zvuk koji proizvodi i pitala sam se što mi je on uopće trebao, prepričava Martina.

Martina se loše osjećala i zbog svog izgleda, ali najgore misli bile su one o tome da je loša osoba. Kad je beba plakala, smatrala je da je nesposobna i da je svakom njegovom suzom ona još lošija. Sa svakim bebinim vriskom tonula bi još više, a kaže i kako je nebrojeno puta odustala jer nije znala kako da ga smiri.

Na van bih glumila da sam sretna i da je sve super, a istina je bila potpuno suprotna. Sve je bilo 'crno' i nebrojno sam puta tada pomislila da sam pogriješila ili da bolje da me nema. Živim u maloj sredini i bilo me je sram reći da mi se nešto događa, da se gadim sama sebi. Jako mi je bilo važno da nas drugi vide sređene i time bih prikrivala istinu. U kući je bio nered, iskorištene pelene i neoprano suđe. Kad bih ušla u kuću, sjela bih i gledala u prazno.

Stručnu pomoć Martina nije željela potražiti. Bojala se osude svoje male sredine, ali i oduzimanja djeteta. Otac djeteta za kojeg je mislila da će joj biti potpora napustio je nju i dijete 40 dana nakon porođaja. Jedina osoba kojoj je priznala kako se osjeća bila je majka njezine prijateljice. Ona je jedina znala da se Martina osjeća kao 'nemajka'.

U tom razdoblju doživljavala je stanja u kojima joj se 'zacrnilo' pred očima i situacije u kojima je postala druga osoba, a s druge strane, osjećala je poriv da 'okrene svijet naopako' zbog sina. Jednog dana, kada je sin već navršio sedam mjeseci, gurala ga je u kolicima i bio je izrazito miran. Bio je to prvi trenutak u kojem je postala svjesna da je stvarno mama. I zavoljela taj osjećaj.

POTSPOROĐAJNA DEPRESIJA NIJE SRAMOTA NITI NEUSPJEH

Iako zbog svega nikada nije potražila stručnu pomoć, sigurna je da ispod svih stanja u kojima je bila može podvući crtu i nazvati ih postporođajna depresija. Zbog svega što je tada proživljavala mnogo se promijenila.

Većina domova zdravlja u Hrvatskoj imaju osnovane grupe za podršku majkama (potpora dojenju) u kojima se mogu obratiti za pomoć. O grupama potpore majke najčešće informiraju patronažne sestre.

Nakon što je shvatila u kakvom je stanju bila, osuđivala je samu sebe jer se osjećala kao da je svom sinu nešto oduzela.

Moj sin sada ima nepunih 12 godina, ali tog perioda se sjećam kao da je jučer bio. On je moj prijatelj, moj učitelj, osoba koja me je naučila kako biti mama. Osoba koja mi je pokazala kako je to biti bolji prema sebi, netko tko mi ukazuje na pogreške. Obećala sam sebi da ću mu kad bude zreliji ispričati što smo zajedno prolazili. Vjerujem da će jednom kada postane tata imati razumijevanja za svoju ženu.

Martina je dvije godine nakon tužnog razdoblja rodila kćer koju je od prvog trenutka obožavala. Tada je bila svjesna da voli samu sebe i da zna ljubav prenijeti na dijete. Nakon teškog razdoblja, vjeruje kako mnoštvo majki prolazi kroz isto i želi im poručiti da takvi osjećaji nisu neuspjeh i da se majke ne smiju sramiti govoriti o takvim osjećajima samo zato što žive u manjim zajednicama.

Važno im je poručiti da nisu jedine i da nisu same.

KAKO (SI) POMOĆI?

Svaka majka koja osjeti simptome postporođajne depresije, tuge ili psihoze ima pravo obratiti se za pomoć svom liječniku opće zdravstvene zaštite te zatražiti savjetovanje o daljnim koracima.

Također, većina domova zdravlja u Hrvatskoj ima osnovane grupe za podršku majkama (potpora dojenju) u kojima se mogu obratiti za pomoć. O grupama potpore majke najčešće informiraju patronažne sestre.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju