Otkad znam za sebe spašavam napuštene i bolesne životinje. Mnogo ih je prošlo kroz moj život, negdje oko šest stotina. Svake se sjećam, svaka je imala svoju priču, manje ili više bolnu, manje ili više nesretnu. Ipak, neke su se mrvicu izdvojile od ostalih što ne znači da su ostale bile manje vrijedne. Razlika je u tome što je njihova priča mogla ostati zauvijek neispričana, toliko je malo nedostajalo.
Takva je bila Saharina priča. Nekoliko dana uoči Božića 2012. godine, kolegica iz veterinarske inspekcije javila mi je da se u veterinarskoj stanici u Puli nalazi kujica, njemačka ovčarka u jako lošem stanju. Djelatnicima veterinarske stanice je od strane veterinarske inspekcije naloženo da je liječe tjedan dana te da ju ukoliko ne bude znakova poboljšanja unutar tih tjedan dana, 24.12. usmrte.
Postavljena joj je dijagnoza demodikoze, kožne bolesti koja nije zarazna za druge životinje niti ljude, ali iziskuje dugotrajno liječenje i posebnu njegu. Kod nje je bila riječ o generaliziranoj demodikozi, što znači da joj je većina tijela bila zahvaćena tom bolešću. Budući da u veterinarskoj stanici niti u njihovom skloništu nisu postojali uvjeti za dugotrajno liječenje životinja (nekoliko mjeseci), a ja sam u to vrijeme vodila lokalnu udrugu za zaštitu životinja, kolegici sam predložila da udruga preuzme kujicu na skrb te joj na taj način spasi život s čime se ona odmah složila.
I kroz svoju struku i kroz spašavanje životinja naviknuta sam na ružne prizore i teška stanja. Sahara je bila strašno izgladnjela, nedostajalo joj je pola dlake, tijelo joj je bilo u ranama, šape duplo veće od normalnih. Ali nije to bilo ono što me 'ubilo'. 'Ubilo' me kad su nam se oči susrele. U njenima nije bilo ničega. Ni nade, ni sjaja, čak ni patnje. To su bile oči bića pomirenog sa sudbinom, kojem je bilo svejedno što će biti s njim. Kad sam joj stavila povodac poslušno me pratila, ali isto tako mogla sam biti i šinter koji ju vodi na smrtonosnu injekciju. Pratila bi ga, njoj je bilo svejedno. Poslušno je ušla i sjela na zadnje sjedalo. Nisam joj prestajala ponavljati: 'Od danas ćeš biti najsretniji pas na svijetu, nikad više nećeš doživjeti ništa ružno, obećavam ti.'
Njen oporavak dugo je trajao, ali više nikad nije bila sama. Izuzetno mnogo ljudi je bilo uz nju i pomagalo joj.
Obećanje sam ispunila. Sahara je udomljena u ožujku 2014. u prekrasnu obitelj. Nije mogla naći bolje ljude, jednostavno sam znala da je to to. Živi kao princeza.
Ali da ne pišem samo ja, ovo pismo je Sahi napisala ubrzo nakon udomljenja 2014. godine, nama ljudima:
Zovem se Sahara.
Moja je priča priča o tome kako jedan čovjek kojemu je stalo može pokrenuti lanac dobrote; taj čovjek je bio prva karika, a njoj su se pridruživale nove i nove karike, novi dobri ljudi koji čine neprekinuti lanac. Ja vam to mogu potvrditi jer je to priča o mom životu, upoznala sam te ljude, postali su moji prijatelji, spasili su me. Da nije bilo njih, ja danas ne bih imala svoj dom, ne bi me bilo.
Želim im se zahvaliti za sve što su učinili za mene.
Zimu 2012. godine bih najradije zaboravila. Bila sam gladna, iscrpljena i bolesna. Jednom sam i ja imala svog vlasnika, ali nije pitao za mene i nikad me nije potražio. Lutala sam mjesecima, svi su me tjerali, nitko nije obraćao pažnju na mene. Spavala sam na ribarskim mrežama, ispod hladnog neba. Bivala sam sve slabija i čekala sam kraj. Ali sudbina mi je ipak namijenila život.
Od svih ljudi koji su me mjesecima gledali i nisu ništa poduzeli da mi pomognu jedan Čovjek nije okrenuo glavu. Hvala mu na tome. Poveo me sa sobom i stvari su se počele jako brzo odvijati. On me nije mogao zadržati kod sebe, spletom okolnosti završila sam u veterinarskoj stanici, ali budući da mi je trebalo dugotrajno liječenje, da bi mi spasili život preuzeli su me iz udruge za zaštitu životinja.
Ja sam imala sreće...
Nikad neću zaboraviti taj dan, bio je 22.12.2012. Došli su jedna teta i jedan barba po mene, kad su me vidjeli bili su u šoku. Stalno su ponavljali: o jadno, jadno stvorenje...
Bilo me je strah jer sam u životu doživjela previše ružnoga, ali tog prvog dana teta mi je obećala da više nikad neću biti sama i napuštena, da će mi svi pomoći da ozdravim i nađem novi dom. I znate što - ispunili su svoje obećanje!
Odmah su mi rekli da imam demodikozu, da sam strašno iscrpljena i slaba i da će mi trebati dugotrajno liječenje i dobra njega. Također su rekli da mi moraju dići neki Imunitet i da zato moram dobro papati. Nisam znala što je taj imunitet, ali tete iz udruge su vam pisale i puno vas se javilo, kupili ste mi puno fine hrane, neke vitamine i svašta još. Dali ste mi puno donacija i slali mi poljupce i srca. Hvala vam. Tete su rekle da sam jako popularna i stalno su me mazile i tepale mi. Nekako je sve postajalo dobro...
Ali te tete i barbe su i jako tvrdoglavi i uporni. Nije dolazilo u obzir da propustimo terapiju. Svaki dan su mi prale šapice u nekom rozom šamponu, jednom tjedno su me špricali s nečim jako smrdljivim, svako jutro sam morala pojesti jednu tabletu i onda opet navečer jednu. Smjestili su me u jednu ogromnu prostoriju koju mi je dao jedan barba jer se i on sažalio nada mnom. Hvala mu puno. Pošto sam bila jako mršava, sve su mi kosti virile i bila sam sva u ranama, moji novi prijatelji su mi nabavili madrac da spavam na mekanom. Pa ja sam se osjećala kao princeza, nisam mogla vjerovati. Nisam željela zaspati jer sam se bojala da ću se probuditi i uvidjeti da je to bio samo san!
Tamo sam upoznala Jerrija koji je isto imao demodikozu, lutao je ulicama i svi su ga tjerali i gađali kamenjem. Upoznala sam i Ponča u kojeg je netko pucao pa je imao metak u šapi. Pričali su mi i za Bernija koji je spašen iz šinteraja u zadnji čas, prvi put sam čula za strašni šezdeseti dan.
Tamo sam živjela neko vrijeme, a onda je u moj život ušla još jedna moja prijateljica. Ponudila mi je da budem s njom u stanu i jako smo se zavoljele. Da, i htjela bih reći da sam bez obzira na sve injekcije zavoljela i sve u ambulanti.
Svi su mi oni pomagali i liječili me, puno im hvala. Moje liječenje je trajalo jako puno mjeseci i tamo su me već svi znali.
Čak su u čekaonici ljudi znali da sam ja Sahara.
Kod moje prijateljice sam živjela devet mjeseci i bilo mi je prekrasno. Jedinu stvar koju bih izdvojila da mi nije bila u redu od mojih teta je kad su ustvrdile da se tjeram pa su mi navukle neke ružne, ogromne gaće na cvjetiće. Nisam htjela ići van jer me bilo užasno sram. Drugo je sve bilo dobro. U međuvremenu su me i cijepili protiv bjesnoće i mikročipirali.
Moje neumorne prijateljice su zaključile da moram ići na neku kastraciju i rekle su da je to jako bitno radi mog zdravlja i zločeste demodikoze. Ja sam im ionako već u potpunosti vjerovala pa sam odmah pristala. Jednog dana su me odvele, ne sjećam se ničega, samo sam se probudila s nekim plastičnim lusterom na glavi koji mi se nije sviđao pa sam ga ubrzo razbila. Kupile su mi drugi pa sam i njega razbila. Rekle su mi da sam nemoguća, ali se nisu ljutile.
Moju kastraciju su omogućila djeca iz jedne osnovne škole i njihova učiteljica. Oni su marljivo skupljali prazne boce, s roditeljima pekli kolače i sve zajedno prodavali na Božićnom sajmu samo da bi skupili novce za mene! Hvala im puno.
I eto došao je dan kad su moje tete rekle da sam spremna za novi dom! Međutim, svi koji su zvali su me htjeli staviti na lanac ili su htjeli da čuvam neke zgrade. Ali tete su rekle da nema šanse.
I tako su jednog dana u moj život ušli Cinzia i Bero. To je bila obostrana ljubav. Mazili su me i tepali mi.
Ali moje oprezne prijateljice su išle provjeriti uvjete i sve je bilo dobro, samo je ograda dvorišta bila niska i ja bih je preskočila bez problema pa su je Cinzia i Bero odlučili povisiti. Ali budući da treba vremena da se to napravi nisu htjeli biti još dugo bez mene pa su mi napravili prekrasan boks dok ograda ne bude gotova pa da onda mogu biti slobodna u dvorištu. Tete iz udruge su samo mudro komentirale: Oni ju baš žele...
Od tog 21.12.2012. od kad me jedan dobar čovjek poveo sa sobom prošla je godina i tri mjeseca i napokon sam 29.03.2014. godine pronašla svoj "zauvijek" dom. Svečano je potpisan ugovor između udruge i Cinzije i Bere i ja sam i službeno postala njihova.
Lajala sam i skakala po svima od sreće, sve su tete imale suze u očima, to su bile suze sretnice i sve je bilo jako emotivno.
Željela bih još jednom zahvaliti svima vama koji ste mi pomogli na mom putu u novi dom. Niti jednom se nisam osjetila sama i napuštena, uvijek ste bili uz mene.
Ja sam imala sreće, ali upravo sada neka druga Sahara spava bolesna i gladna na ribarskim mrežama, nekog drugog Jerrija tjeraju i gađaju na cesti, neki drugi Berni sa strahom iščekuje šezdeseti dan života. Vaš posao nije gotov i mi vas trebamo.
Vi ste dokaz da ima dobrih ljudi, a mi imamo samo vas i ovisimo o vama. Voljela bih da se zločesti ljudi posrame svega ružnoga što rade nama životinjama i da pobjegnu daleko, što dalje od nas i da ostanemo samo mi, životinje i dobri ljudi na ovom svijetu.
Za kraj vam šaljem slike iz mog novog doma da vidite kako mi je sad lijepo jer svi ste vi bili karike u lancu dobrote koji mi je to omogućio.
Voli vas vaša Sahi, sada Astra.
Astra je u međuvremenu dobila još jednog prijatelja, malenog dječaka koji je prohodao uz nju, obožava ga. Ima čak i svoj auto kojeg ljubomorno čuva. Boks je prazan, naravno da Astra ne boravi u njemu. Služi za alat.
Njena priča je mogla biti neispričana. Mogla je umrijeti pod hladnim nebom, sama. Jedan Čovjek je učinio razliku.
Vjerujte, i kad vam se čini da ne možete ništa učiniti, i ono najmanje što učinite, nekome može značiti život.
Kad vidite mačića u grmlju pomozite mu, za početak ga uzmite, utoplite, nahranite. Neće netko drugi. Vi ste taj Netko. Kad vidite izgubljenog psa na cesti, uzmite ga, odvedite ga na očitanje čipa, oglasite ga. Neće netko drugi. Vi ste taj Netko. Jednostavno, budite karika u lancu dobrote. Karika koja će omogućiti da sve priče budu ispričane...
Upoznajte Doru, terapijskog psa koji pomaže malim pacijentima u KBC-u Split
