Ček, ček, pa još samo dva tjedna! A kao da sam je jučer nosala u rodilištu guzovima i bedrima stiskajući mrežasti uložak, panično razmišljajući zašto joj je čelo modro, zašto ima taj neki nabor iznad nosa i na koga li ga je „pokupila“, zašto baš na moju dojku mastitis, i groznica, i temperatura 40, zašto neće sisati, zašto žmirka na lijevo oko…Tisuću majčinskih „zašto“ i miljun stručnih, rodbinskih i susjednih „zato“
Evo me danas. Sjedim i kucam ovo dok se u loncima krčka krumpirić, brokula, mrkva i kuha žumanjak od koka „mladica“ kako ih nazva susjeda od koje kupujemo domaća jaja. Grudi su mi dobro, još uvijek je hrane. Curica spava na velikom bračnom krevetu.
Prije toga je šetala po stanu, držeći se za moje ruke. Uči prve korake, lomi prstiće, upoznaje tlo pod sobom, sretna je, istražuje. Priča svojim jezikom uz ubacivanje tata, mama, baba, mau mau, vau vau vau. Divne je blijede puti i tamnih okica. Nigdje nije plava, nigdje žmirkanja. Kada čuje glazbu, giba, svim dijelovima tijela. Radosno dijete.
I to je to, ono najvažnije, ono što svakog roditelja treba činiti ponosnim i sretnim ususret prvom rođendanu.
Elan imamo, ali nam posljednjih mjesec dana „glavobolju zadaje“ proslava prvog rođendana.
Evo nas na mukama kako ga obilježiti, a ne napraviti feštu u kojoj su najčešće izgovorene reči tokom organizacije: pečenje, kupus, živa svirka, tristo gostiju, sala, hala, sarma, hala. Nikada nisam bila žena za fešte, pompu, preseravanja, formu. Mene zanima suština, oduvijek.
'Za mališane je ovo dan kao i svaki drugi i uopće im nije jasno zašto svi oko njih vrište, pjevaju, štipaju ih, nosaju, zašto nisu u svojoj omiljenoj trenerci, na koljenima, na podu stana koji poznaju ili u svojoj redovnoj šetnji po parku'
A u ovom slučaju suština cijelog slavlja, bar za mene, je da mom djetetu bude lijepo i ugodno, jer njen je Dan, i da s proslave ne izađe preplašena, uplakana, nervozna, isprekidanog sna, preznojana od gužve, cike, ljudi koji je prebacuju iz ruke u ruku.
Ne volim velike skupove. Na našem venčanju nazdravljalo je petnaestoro ljudi. Na Srninom nedavnom krštenju isto toliki broj, pasalo joj je. Volim intimnost, toplinu, samo one najbliže kraj sebe u trenucima koji su veliki i važni.
Gledam kako proslave djetetovog prvog rođendana sve više sliče svadbama. Masa gostiju, među njima i onih koji nisu ni videli dijete, ali su ih babe i dede nekad davno „zadužili“, pa je red da se ti isti gosti „oduže“ iliti revanširaju.
Ok, netko će reći, šta si se uhvatila ovih „seljakana“ proslava, može to i kulturnije. Znam, može. Na tim kulturnijim slavljima često ćete videti torte sa sedam katova, nasađene na balone, metnute na takozvane slatke stolove gdje, eto novog trenda, u staklenim teglama uvijenim trakicama, složeni medenjaci, pjenasti bomboni… Za dekoraciju stola se nerijetko angažira čitav tim stručnjaka čija se cijena kreće po nekoliko stotina eura.
Više fotografije slavljenika od prvog dana, keramičke figurice svuda su po stolu, na stotine balona, nekih lizalica specijalno napravljenih za slavlje…
Sve ovo roditelje, na kraju i košta, a tih nekoliko sati se mališan neće ni sjećati. Jer mališani u ovom uzrastu osjećaju, oni ne pamte na naš način. Za mališane je ovo dan kao i svaki drugi i uopće im nije jasno zašto svi oko njih vrište, pjevaju, štipaju ih, nosaju, zašto nisu u svojoj omiljenoj trenerci, na koljenima, na podu stana koji poznaju ili u svojoj redovnoj šetnji po parku.
Slavlja će se sjećati zahvaljujući jedino fotografijama, u čemu se ponovo preteruje pa roditelji u dogovoru sa fotografom prave foto session, gde se dijete izvodi po poljanama, odabranim mjestima, namješta, obrće, doziva u pravcu blica kako bi fotografije bile „profi“ s nasmijanim djetetom na njima. Nakon foto sessiona s roditeljima, uglavnom slijedi „svadbeno“ fotkanje sa gostima.'Ali sam tužna, majku mu, što je sve intimno počelo izumirati. Nestaje ono „u krugu obitelji“. Sve je postalo natjecanje'
Zbunjena šta činiti, kažem mužu: Ajd pitaj ove tvoje s posla kako su oni organizirali proslavu. Zove me i kaže: Većina je pravila veliko slavlje. Ovaj jedan zakupio salu za svadbu, imao 200 gostiju sa živom svirkom, rekao kako je tako proslavio samo prvi rođendan, poslije ih nije ni slavio.
I hop, eto greške! Svaki sljedeći koji će dijete s godinama početi pamtiti, on ukida. To znači da je jedino zbog svog đira i potrebe djetetov rođendan proslavio kao svadbu!
'Bitno mi je da tog dana naša curica osjeti toplinu ljudi koje poznaje, koji su sudjelovali u njenoj prvoj godini bilo mijenjanjem pelena, hranjenjem, maženjem, učenjem prvih riječi'
Ima li tu nečega lošeg?
Nema, naravno.
Svatko radi kako želi. Svatko slavi kako želi. Netko ne može zamisliti ovaj dan bez velikog veselja.
Ali sam tužna, majku mu, što je sve intimno počelo izumirati. Nestaje ono „u krugu obitelji“. Sve je postalo natjecanje. Ako nemaš tortu od pet katova koju ćeš „zalijepiti“ na Instagram, kao da nisi proslavio djetetov rođendan. Kao da bez velikog slavlja, nisi dovoljno „velik“ roditelj.
Nas ubi forma.
Njeni smo robovi. Sahranit će nas za koju godinu. Napeti smo, ne uspjevamo više istinski uživati, opterećeni smo fotkanjem za virtualni svijet, opterećeni što će drugi reći, opterećeni ostavljanjem dojma.
Mučimo često sebe, prenoseći to u konkretnom slučaju i na bebu koja bi da može najradije rekla mama, tata, bako, deda, ajmo se kući ljuljati na konjiću, a vi se smijte i pjevajte mi, dok jedete tortu.
Znate šta smo odlučili?
Budući da imamo mali stan, organizirat ćemo ručak na obližnjoj sjenici, za nekolicu najbližih ljudi, na nekoliko sati. Fotografirat će nas iz nekog skrivenog ugla moj poznanik, divan dečko, majstor spontane fotografije.
Pa neka dijete, kad naraste, vidi ogoljeno, bez profesionalnog namještanja, kako smo svi skupa tog dana izgledali. Bez udovoljavanja formi. I kako je mama ukrasila stol, i kakvu je to tortu napravila i od kojih dozvoljenih namirnica.
Bitno mi je da taj dan naša curica osjeti toplinu ljudi koje poznaje, koji su sudjelovali u njenoj prvoj godini bilo mijenjanjem pelena, vozanjem po parku, hranjenjem, maženjem, učenjem prvih riječi. Bitno mi je da to budu ljudi na koje sam mogla osloniti kada mi je bilo najpotrebnije. Ne želim širiti krug.
Otkada sam dobila dijete, neprekidno se stavljam u njenu kožu. To je najbolji način da je razumijem.
Kada je u pitanju predstojeće slavlje, sasvim sam sigurna da bi mi rekla, samo kada bi mogla - nemoj se zamarati, meni te silne torte ne znače ništa, ni velika sala, ni specijalni slatki stolovi, ne želim gužvu, galamu, nemojte mi remetiti ritam, meni je sasvim i jedino dovoljno da me grliš i ljubiš… na onom dijelu kreveta gde to uvijek radimo.
Tekst preuzet s Lola Magazin.
