Demokratska Republika Kongo već je 10 godina krizno afričko žarište, pogotovo njezin istočni dio gdje su se vodili najteži sukobi. Većih ratnih sukoba nema već nekoliko mjeseci, ali svako afričko primirje krhko je, pa i ovo kongoansko i rijetki su spremni povjerovati u njegovu dugotrajnost.

Potrebna je samo mala iskra da se sukob ponovno rasplamsa. Rat u Kongu bio je jedan od najkrvavijih sukoba nakon II. svjetskog rata u kojem je poginulo 5 milijuna ljudi, piše bloger ceste.blog.hr u svojem novom postu.

Iz Burundija, s asfaltiranih prometnica ulazimo u Kongo i silazimo na makadamske ceste koje su jedini cestovni pravci na istoku zemlje. Na nekim mjestima ceste su izrovane, na drugima znatno sužene, ponegdje zarasle u korov… U sušno vrijeme iza vozila dižu se oblaci prašine, u kišnoj sezoni ceste se pretvaraju u kaljuže u kojima utomobili lako zaglave. Vožnja kongoanskim cesatama je poput života na tom području – mučna i opasna. 

No, nije važno je li na njima prašina ili blato, sestra Mislava svojim starim terencem uvijek stigne na odredište. U početku sam negodovao i žalio se na neudobnu vožnju, ali jedan pogled na druga vozila i putnike na njima i ponukao me da uvidim kako sam ipak u povlaštenom položaju. Autobusa nema, a po lošim cestama i ne bi mogli voziti, pa se putuje uglavnom kamionima koji su uz to pretovareni teretom. Nije rijetkost da se kamioni pokvare, a vozači, ako žele stići na odredište, ujedno moraju biti i mehaničari. Zaustavljamo se pokraj jednog pokvarenog kamiona. 

- Sestro, ovdje smo već dva dana. Dajte nam nešto za jesti, vozač kamiona moli misionarku sestru Mislavu za komad kruha. 

Nakon nekoliko iscrpljujućih sati vijuganja preko planinskih obronaka uz granicu s Ruandom, stižemo u Bukavu, najveći grad na istoku Konga. U posljednjih nekoliko desetljeća nekoć prelijepi grad na obali jezera Kivu potpuno je propao. Infrastruktura je uništena. Asfalta ima jedino u užem centru, a i ondje je popucao, prepun velikih rupetina iz kojih se možete iščupati jedino džipom. Industrija u ovom dijelu Konga ne postoji, a jedina tvornica u gradu je pivovara. 

Stotine tisuća izbjeglica, bježeći pred ratom, naselile su se na periferiji. Niknula su naselja potleušica bez osnovne infrastrukture. Većina obitelji živi s manje od dolara na dan. 

- Kupe, preprodaju pa na večer vide koliko su dobili i onda od toga dobitka kupuju za večeru. Kad se večer približi, cijene se smanje i onda oni za jesti kupuju na večer, kaže sestra Mislava dok se kroz gužvu probijamo prema kući hrvatskih misionarki koja se nalazi u jednoj od najopasnijih četvrti Bukavua. 

O tome kakav je život hrvatskih misionara u Kongu te kako uopće žive stanovnici te države, pročitajte na Blog.hr-u u postu blogera ceste.blog.hr 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju