Balkanom sam već prokrstario, dobrim dijelom, ali ovo je ipak bilo neusporedivo gore, piše bloger ceste.blog.hr na Blog.hr-u.
U gradiću Yacuibi toga jutra svi su se nekamo žurili, a ubrzo ću doznati i kamo. Rijeka ljudi u valovima se neprestano prelijevala iz Bolivije u Argentinu, da bi ta ista rijeka za nekoliko minuta potekla prema Boliviji. Razlika je bila u tome da su ljudi gotovo trčali prema Argentini, a pri povratku teturali, posrtali i stenjali pod teretom na leđima. Prizor je djelovao krajnje nehumano.
Ljudi mravi, kako ih zovu, rade kao nosači robe. Tko zna koliko tereta prijeđe preko njihovih umornih leđa. Poduzetnicima je isplativije angažirati nosače nego kamion robe, uz zamršenu proceduru, prevesti u Boliviju.
U tom teškom fizičkom poslu nitko nije pošteđen. Važno je da roba stigne na odredište, a tko će je prenijeti, muškarci, kržljava djeca, žene ili onemoćali starci, to naprosto nikoga ne zanima…
Svi teturaju pod teretom. Najviše posrću starije osobe i djeca. Iako se čini da će se srušiti pod velikim vrećama, krhke Indijanke gotovo trkom prelaze granicu. Starice koje poput mladića s vrećama na leđima hitaju preko granice. Svi se žure što prije se riješiti tereta kako bi odmah pojurili na drugu stranu i prihvatili drugu narudžbu. I u ovom poslu vrijedi zlatno kapitalističko pravilo - vrijeme je novac.
Bolivija je siromašna zemlja, a u ovakvim gradićima teško je pronaći posao. Zato su mnogi, koji nemaju mogućnost izbora, sretni da mogu zaraditi i na ovakav način. Gladna usta ne pitaju za cijenu.
Čitav ovaj zanimlji putopis iz perspektive blogera pročitajte na njegovom blogu.
