Slična sjećanja imaju mnogi oko mene. Uglavnom se sjećaju zajedničkih ljetovanja i putovanja noću od Zagreba do Dalmacije, a kako sam ja odrasla na moru, nisam imala ni takva putovanja. Osim, kažem, tog jednog na Papuku.
Prije roditelji nisu toliko putovali, pa nisu putovala ni djeca. Živjeli smo u svojim malim zatvorenim svjetovima, gledali na televiziji kako postoje tamo neke druge zemlje i ljudi s drugim navikama ili bojom kože, ponekad bi nas neki turist iznenadio svojom pojavnošću, ali zapravo smo o svijetu doznavali sve iz neke druge ili treće ruke.
Nikad ne znate što će sve djeca pokupiti s tih putovanja što će ostati s njima zauvijek, ali znajte da će sa svakim putovanjem rasti – i njihovo znanje i oni kao osobe.
Dandanas znam gdje je Zvečevo i da je tamo jezero, a sve zbog tog putovanja u podnožje Papuka. Mogli su me to naučili na zemljopisu, ali se vjerojatno toga ne bih sjećala, baš kao ni gomile imena drugih mjesta, gradova, pa i država. Učili smo svašta, ali teorija je jedno, praksa drugo.
Kad sam s dvadeset godina počela putovati, sa svakog bih se putovanja vratila pametnija.
Stvarno, pametnija.
Nema šanse da zaboravim mjesta u kojima sam bila, ma čak i sela, pamtila sam imena muzeja, spomenike, ali i hranu, glazbu, neke specifičnosti kulture i ponašanja na tim novim destinacijama.
Kad bi me u pola noći probudili i upitali za neke stvari s mjesta koje sam posjetila, znala bih ih izrecitirati u trenu. Ali glavni grad Namibije? Učili smo u školi sve glavne gradove. Imala sam pet iz zemljopisa uvijek. Pojma nemam kako se zove glavni grad Namibije. Morala sam se posavjetovati s Googleom. Da sam tamo bila, znala bih sigurno.
Putovanja uče ljude, djecu pogotovo. Najlakše učimo kroz praksu, kroz neobavezne situacije, a putovanja nam upravo omogućuju takvu vrstu stjecanja i upijanja znanja.
Lako još za imena mjesta. Što više putuješ, to postaješ tolerantniji.
Na novim mjestima ne vrijede pravila na koja si naučio kod kuće. Moraš prihvatiti novi set pravila. Ponekad ti najveću uslugu napravi potpuno nepoznata osoba i to zapamtiš. Kušaš novu hranu, osjetiš nove mirise, čuješ nove jezike, vidiš nove osmijehe.
Kao da lakše razumiješ druge ljude i prihvaćaš razlike među vama. Ne plaši te više nečija boja kože ni nečiji jezik...
Kad putuješ, shvaćaš da postoji puno više od tvog zatvorenog kruga, da svuda postoje dobri ljudi, dobre stvari. Kad se vratiš kući nakon putovanja, u sebi nosiš neka nova saznanja i razumijevanja.
Kao da lakše razumiješ druge ljude i prihvaćaš razlike među vama. Ne plaši te više nečija boja kože ni nečiji jezik. I ti si na putovanja bio stranac pa shvaćaš koliko je važno da te prihvate. Zato i ti prihvaćaš strance. Postaješ tolerantnija osoba, bolja osoba. Osim toga, što si izloženiji raznovrsnijim iskustvima, lakše se prilagođavaš na nove situacije, a to je dosta korisna sposobnost u životu.
Mnogo je dobrih razloga zbog kojih valja putovati s djecom, iako je nekad potrebno i da putujete bez djece.
Mnogo je dobrih razloga zbog kojih valja putovati s djecom, iako je nekad potrebno i da putujete bez djece. No kad god možete, povedite ih sa sobom. I maloj će djeci ostati ponešto od novih iskustava, a kad navrše četiri godine, putovanja će se sjećati čitavog života. Svaki mali iskorak iz svakodnevnice novo je iskustvo za dijete, a ono upija nove stvari kao spužva.
Naša curica ovo će ljeto navršiti četiri godine. Ove godine počinjemo s njom putovati izvan Hrvatske. Dosad nismo jer mi je bila tlaka organizirati putovanja s malim djetetom koje ima svoj ritam spavanja i koje ne može uopće ili samostalno dulje hodati.
Uvijek kad bih gledala tuđu djecu po avionima, prvo bih primijetila izmučene roditelje, a tako ne zamišljam putovanja. Drugima je to OK i blago njima, ja sam malo razmaženija što se tiče odmora.
Volim se – odmoriti i što manje se brinuti, a srećom pa imamo baku i djeda koji su mogli biti sami s našom curicom 3 do 5 dana. Na dulje nismo išli bez naše curice.
Sada je naša četverogodišnjakinja veća, sve je zanima, postavlja gomile pitanja, može dulje hodati, može sjediti u restoranu bez posebne sjedalice, reći što želi, ali ono najljepše – moći će pamtiti sva ta iskustva.
Kad se bebe tek rode, njihov mozak nije sasvim razvijen, već on raste i razvija se, a time se razvija i naše sjećanje. Takozvana dječja amnezija posve je normalna. Malo tko se sjeća ranog djetinjstva, izuzev nekoliko duboko emotivnih stvari, koje su u pravilu bile stresne ili posve neobične situacije.
Moje prvo sjećanje jest ono kad sam slomila nogu, imala sam četiri godine. Dva ostala najranija sjećanja vezana su za putovanja – ono kad sam bila s mamom i bratom na Papuku pa smo se kupali u jezeru punom žaba i kad me mama povela sa sobom na poslovno putovanje avionom u Zagreb pa smo otišle i u zoološki vrt, gdje je bio slon kojeg sam se jako uplašila pa me je lovila po Maksimiru.
Naše se sjećanje jako poboljša zapravo tek s 8-10 godina starosti.
Bez obzira na to kad počeli i kamo putovali s djecom, bitno je da idete svojim ritmom. Putovati na silu "jer svi putuju" nema smisla ako ćete stalno biti loše volje. Ako nemate većih financija za putovanja, i izlet vikendom u susjednu državu sasvim je odlično iskustvo, a mi imamo sreće što nam je dosta država zaista blizu i za koji sat vožnje možete biti na destinacijama na kojima se govori drugi jezik.
Otiđite u lokalni parkić i pustite djecu da se igraju s drugom djecom, da se snalaze. Posjetite s njima važne građevine o kojima ste kod kuće razgovarali, možda ih gledali u slikovnicama. Dajte im da kušaju novu hranu, nemojte im nuditi samo provjerenu hranu koju uvijek jedu.
Bez obzira na to kad počeli i kamo putovali s djecom, bitno je da idete svojim ritmom.
A na povratku kući upitajte ih koje su tri stvari zapamtili, što im je bilo sasvim novo ili drugačije.
Možda se iznenadite koje će "obične" stvari zapamtiti. Možda ih više od Eiffelova tornja fascinira vožnja metroom. Možda ih više od muzeja zabavi ulični prodavač hrenovki. Kao što ja pamtim kupanje sa žabama i bijeg od slona, a ne baš mjesto Zvečevo ili neki trg u Zagrebu.
Nikad ne znate što će sve djeca pokupiti s tih putovanja što će ostati s njima zauvijek, ali znajte da će sa svakim putovanjem rasti – i njihovo znanje i oni kao osobe. Jer svako nas iskustvo oblikuje.
Mina će se uskoro prvi put voziti avionom. I otići u drugu državu. Jedva čekam da zajedno otkrivamo svijet, a nismo još ni krenuli!
