Rebeka Štimac jedna je od polaznica Zadovoljna akademije, smjera "moda i dekor". Kako je prošlo cijelo iskustvo i što posebno izdvaja kao najveću vrijednost, piše sama Rebeka.

Prije godinu dana, u mojoj glavi počele su se događati neke promjene. Odlučila sam dati otkaz, iako sam imala iskustvo i uvjerenje kako je teško pronaći posao.

Posao na kojem sam radila bio je na određeno vrijeme, ali barem još godinu unaprijed imala sam „riješeno“ pitanje priljeva novca. Nakon jedne vođene meditacije, shvatila sam kako je odgovor mog srca na pitanje dati otkaz ili ne, jedno veliko „DAJ OTKAZ“. Nisam imala pojima što ću dalje i kako.

Računala sam na novu „sezonu povećanog broja natječaja“ pred jesen i novu školsku godinu i vjerovala kako me čeka nešto bolje. No, došla je ta „sezona povećanog broja natječaja za moju struku“, poslala mnoge prijave za koje sam bila kvalificirana, ali nisu stizali niti pozivi za razgovor.

Samo sam kroz nekoliko tjedana i mjeseci dobivala pisma s kojima me obavještavaju kako nisam dobila posao. Kao da to nisam shvatila i bez tih pisama.

Ništa ne košta nekome reći: „Vjerujem u tebe. Ti to možeš! Ovo je samo takva nekakva faza. Ako ne ide na ovaj način, pronaći ćeš način na koji ide.“

I niti u jednom trenutku nisam se pitala kako možda nije bila pametna odluka dati otkaz. Postavljala sam pitanja: „Zašto se ne baviš onim što oduvijek želiš? Zašto ne šivaš?“ Došao mi je odgovor: „Jer nemaš znanje i zbog toga misliš da nisi dovoljno dobra da u tome uspiješ.“

U tom trenutku počinje neki drugi život u mojoj glavi. Ako je to problem, onda problema nema jer sve se može naučiti. I tako sam posudila u knjižnici neke udžbenike iz srednješkolskog područja vezanog za tekstil.

Nije da sam si pretjerano pomogla u tom svom neznanju, ali bio je to početak. Odlučila sam kako ću si priuštiti neki tečaj šivanja i krojenja. U tim danima vidjela sam na Facebooku natječaj za Zadovoljna Akademiju.

Provjerila sam koje edukacije se nude i kada sam vidjela tečaj šivanja i krojenja, odlučila sam poslati prijavu. Također sam se prijavila i na edukaciju Most prema uspjehu koju je nudila udruga O.A.ZA i tu sam također mislila kako nemam baš šanse upasti jer nisam baš 100 posto zadovoljavala njihove kriterije odabira kandidata.

Prvo sam saznala kako sam postala polaznica edukacije Most prema uspjehu i našalila se sa sestrom kako bi bilo smiješno saznati kako sam osvojila i tečaj šivanja i krojenja. I to se zbilja dogodilo!

Između 3157 prijava, priliku sam uz 14 žena dobila i ja
. Ne mogu vam opisati tu sreću i nevjericu da sam izabrana, jer imam toliko iskustava s poslanim prijavama za natječaje za poslove za koje sam kvalificirana, u kojima me čak nisu niti pozvali na razgovor, a konkurencija je bila mnogo manja od 3000.

Vrijednost svih ovih edukacija je definitivno novo znanje, čak i neke vještine, ali ono najvrijednije su ljudi koje sam upoznala.


To su ljudi koji postavljaju pitanje: „Kako možemo bolje za sebe i druge?“ To su ljudi koji ti govore: „Ti to možeš! Probaj! Mi smo tu ako negdje zapneš. Javi se ako trebaš pomoć.“ Koliko je to različito od onoga što sam slušala do tada! I to toliko znači za procese u mojoj glavi! Da, slažem se, kada netko promatra moj život izvana, nisu se nikakve posebne promjene dogodile.

Melita Samardžić, Grozdana Kudelić i Rebeka Štimac sa svojom mentoricom Miom Kovačić
Melita Samardžić, Grozdana Kudelić i Rebeka Štimac sa svojom mentoricom Miom Kovačić (Foto: Sandro Sklepić)

Neki su jako zabrinuti za moju jednog dana upitnu mirovinu, za mene jer nisam „normalna“, jer se mora raditi, jer se mora zarađivati, jer život mora biti mučenje, jer to je ipak život odraslih ljudi. Ja kažem: „Kako kojih.“

Pitanje je samo koga slušate, čemu i kome vjerujete. Kada god sam radila, sve što sam zaradila, trošila sam minimalno, samo za ono najosnovnije. Rekli bi neki da sam škrta i jesam škrta za stvari koje mi ne trebaju ili koje mogu napraviti sama, koje mogu popraviti. Štedila sam za dane u kojima ponovno neću raditi, štedila sam za neke druge svoje snove, štedila sam da ne trebam ovisiti o nekom drugom.

Sada sam te novce odlučila uložiti u sebe. Da i dalje prevrćem svaku kunu, prevrćem. Da je to nekad jako frustrirajuće, jest. Ali, za mene je to manja cijena nego svoj život potratiti na poslove od kojih se fizički i psihički osjećam i grozno i iscrpljeno.

Sjećam se komentara razočaranih žena koje nisu dobile edukaciju. Mogu razumijeti njihovo razočaranje i žao mi je da nisu sve one dobile tu priliku. Samo saznanje kako sam dobila edukaciju je nešto što se može opisati kao sreća i zahvalnost i nada i radost. Ono što se događalo tijekom cijelog ovog procesa nisu bili samo usponi. Bilo je tu nekih zapleta i ne toliko očekivanih i zadovoljavajućih raspleta. No, to sve nije toliko niti važno.

Najvažnije od svega je što su do nekog trenutka u prošlosti tih 15 žena bile jedna drugoj nepoznanica. I dalje se mi ne poznajemo jako dobro. Neke su se upoznale malo više, neke malo manje.

Ono što je u svemu tome najvrijednije
je naša grupa na Facebooku u kojoj se podržavamo, dijelimo svoje brige, uspjehe, pronalazimo riječi utjehe, veselimo se uspjesima kolegica, potičemo se, vjerujemo jedna u drugu.

Iza svega toga stoje žene koje su pokrenule cijeli projekt, žene koje nas podržavaju, pomažu, slušaju, pokušavaju biti dio rješenja, a ne dio problema.

Sve to što sam sada opisala besplatno je za sve nas. Ništa ne košta nekome reći: „Vjerujem u tebe. Ti to možeš! Ovo je samo takva nekakva faza. Ako ne ide na ovaj način, pronaći ćeš način na koji ide.“

Ništa ne košta kad stanemo jedni kraj drugih. Ništa ne košta da malo promislimo služe li naši savjeti drugima. Govorimo li iz straha ili iz ljubavi. Ništa ne košta da malo razmislimo jesmo li zadovoljni svojim životima. Ako nismo, uvijek se možemo pitati „Mogu li bolje? Kako mogu bolje? Ako nisam zadovoljna sama sa svojim životom, kako moji savjeti mogu pomoći drugima?“.

Prebacivanje krivnje i odgovornosti na druge i sustav, ne pomaže nikome i neće donijeti ništa bolje.

I što onda ako netko ne uspije u pokušaju ostvarivanja snova? Svaki korak, svaki pokušaj promjene otvara neke druge ceste života. I život se često razvija u pravcima koje nismo niti zamišljali i bolje od onog što smo zamišljali.

Osim svega nabrojanog, promjene u mojoj glavi nastaju zbog promatranja mene same. Promatram svoje kočnice, neke sam krenula micati, neke su malo dublje zakopane pa malo idem naprijed, malo se vratim nazad. No, to je život.

Razne faze, krize, usponi i ponovno u krug, odnosno u spiralu. Na svima nama je odluka hoćemo li dozvoliti da nam se u životu ponavljaju situacije koje nas ne ispunjavaju i ne zadovoljavaju ili ćemo napraviti neki iskorak i promijeniti svoju putanju. Pitajte, istražujte, učite i pomognite sami sebi, ako je to vaš izbor.

Rebeka Štimac - polaznica Zadovoljna akademije
Rebeka Štimac - polaznica Zadovoljna akademije (Foto: Sandro Sklepić)