Drage čitateljice, ovo je moje prvo pismo posvećeno vama.

Oprostite, ako smetam.

Trenutak, molim vas, samo da upalim svijeću…

Kako ste?

Ja nastojim biti dobro. Mada se ovih dana javlja moja stara prijateljica, sjeta. Uvukla se majstorica, ona zna kako. Poklopila se s vremenom kiša, padanja lišća i ove korone, ali i pokrenula nešto dobro…
Nadam se da i vi primjećujete kako je i ova jesen došla neumoljivo i tiho pokazati svu raskoš boja!?

Tolika je vrijednost u prizorima oko nas, kao da je netko sav antikvarijat prosuo u svijet. Lišća boje zlata, bakra, crvenog baršuna stvaraju tepihe na svakom našem koraku i podsjećaju nas koliko smo važni kao pojedinci, koračajući najljepšim tepisima svijeta.

I onda naviru sjećanja koja jesen, ne kao godišnje doba, već kao stanje duše, izvlači iz svakoga od nas. Jer, svi smo mi nekoga izgubili. Možda jučer, nekad ili ovaj čas... I svi su nas ostavili s istom porukom - da jesen ne znači kraj.

Svjesna sam da zemaljske oči ne mogu vidjeti 'stanovnike' s onu stranu oblaka i zvijezda, ali ti isti ljudi, kojih više nema, su ovdje poput ove jeseni, uz nas. Nedavno je jedna knjiga pronašla put do mene i govori o znakovima koje nam na putu ostavljaju naši preminuli.

Vozim na posao i vraćam se s posla uvijek istim putem, ali toga dana jako sam razmišljala o tati. Vozeći se, pokraj ceste stajao je jelen, prekrasan, pokušavao je prijeći cestu. Vraćajući se s posla na istom mjestu opet jelen. Slučajnost ili ne, ne ulazim u dubinu. Samo znam da je to znak i sretna sam.

I kao što krošnje otpuštaju svoje lišće tako moramo i mi otpustiti bol i tugu, kako bismo ispunili svoju svrhu i postali sve ono, što svi, kojih više nema očekuju od nas. I zato sada, na blagdan Svih Svetih, upalite svijeću i za sebe i za njih. Za sve one jeseni iza i ispred vas.

Za ZNAK da su tu uvijek uz nas…

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju