Ruth se još od rane dobi suočavala s gubitcima. Kada joj je bilo samo 14 mjeseci, od meningitisa je oboljela i umrla njezina starija sestra. No roditelji su joj, možda i upravo zato, pružili baš sve što su mogli, a napose veliku ljubav te joj usadili želju za znanjem.
Od prvog razreda nadalje bila je odlična učenica, uzorna pripadnica židovske zajednice, te vrlo aktivna u brojnim izvanškolskim i izvannastavnim aktivnostima.
Međutim, baš kada je Ruth krenula u srednju školu, njezinoj majci Celiji dijagnosticiran je tumor. Umrla je nekoliko godina kasnije, netom prije mature i svečane podjele svjedodžbi svoje kćeri, na kojoj Ruth zato nije sudjelovala.
Iako ju je majčina smrt slomila, utjehu je, kao i uvijek, pronalazila u knjigama. Postala je studentica Sveučilišta Cornell, a zahvaljujući sjajnim srednjoškolskim ocjenama, dobila je punu stipendiju. U pustolovinu visokog obrazovanja krenula je na umu samo sa željom za što bolju budućnost, a nije ni slutila da će tu upoznati i svog supruga, Martina Ginsburga.
Bila je jedna od devet žena, među 500 studenata, koja je te godine upisala pravo na Harvardu.
Možemo reći da je s njim imala veliku sreću, gledano u tadašnjim društvenim okvirima, jer je Martin od prvog dana njihova poznanstva bio tu ne samo za nju nego i za njezino obrazovanje. Poticao ju je na to da uvijek ulaže vrijeme u sebe i svoj put prema uspjehu, dajući joj podršku i savjete, a na neki je način upravo on potaknuo i njezin dodatni interes za pravo.
Sredinom 20. stoljeća, kada se žena uglavnom promatrala samo kao kućanica koja mora uvijek biti na raspolaganju svome suprugu kada dođe kući s posla, Ruth se uspjela odmaknuti od te uloge.
Usto je vodila rasprave i s drugim intelektualcima, a na nju su najviše utjecali književnik Vladimir Nabokov, koji je na neki način oformio njezin način razmišljanja o pisanju, te odvjetnik Robert Cushman koji joj je dao dodatan vjetar u leđa u borbi za karijeru u području prava.
U filmu 'On the Basis if Sex' inspiriranog životom Ruth Bader Ginsburg, sutkinju je utjelovila Felicity Jones.
Zanimljivo je da su se Ruth i Martin vjenčali svega devet dana nakon njezine diplome, a tada Ruth već nije bilo kraja u njezinim nastojanjima za borbu za sebe i za prava drugih žena.
Iako je nedugo nakon stupanja u brak zatrudnjela, pa i preselila u Oklahomu, kamo je bio premješten njezin suprug, dvije godine kasnije Ruth je ostvarila do tada svoj najveći san – upisala se na Harvard i počela studirati pravo, i to kao jedna od samo devet žena te generacije. Netom nakon što se upisala na Harvard, postala je član uredništva časopisa Harvard Law Review, kao prva žena na toj poziciji.
Međutim, čini se da joj diploma s Harvarda nije bila suđena. Ruth se ponovno našla u borbi s rakom. Ovaj put rak testisa bio je dijagnosticiran suprugu. Čitavo je vrijeme bila uz njega i kćer, a kada se uspješno oporavio, diplomirao je i prihvatio posao u odvjetničkoj tvrtki u New Yorku. Ruth i kći pošle su s njim, a tada je Ruth nastavila svoje školovanje na Sveučilištu Columbia i uspješno diplomirala pravo 1959. godine, i to kao jedna od najuspješnijih sa svoje godine.
SPOL I MAJČINSTVO KAO PREPREKA?
No tek je nakon diplome, kao što je slučaj i danas s brojnim ženama diljem Hrvatske i svijeta, počela prava borba. Dok je njezin suprug dobio posao odmah nakon diplome, njoj vrata poslovnog svijeta nisu bila otvorena. Nailazila je na brojne predrasude i odbijenice jer je bila Židovka, žena i usto još majka.
Na početku šezdesetih godina 20. stoljeća SAD je imao vrlo malo pravnica, a svega dvije žene ikada u dotadašnjoj američkoj povijesti bile su federalne sutkinje. Ipak, pokazalo se da se sav trud na Sveučilištu Columbija ipak isplatio. Dobro je se sjećao jedan njezin profesor koji je uspio uvjeriti njujošrkog suca Edmunda Palmierija da joj da pripravništvo. I upravo je to bio početak Ruthine veličanstvene karijere u području prava, nečega o čemu je mala djevojčica bez veza mogla samo sanjati.
Nadamo se da će na njezino mjesto doći žena nalik njoj – hrabra, uvijek svoja, okrenuta cjeloživotnom učenju i obrazovanju, boreći se za prava onih čiji se glas slabije čuje samo zato što su – žene.
Dakako, ni taj put nije bio bez prepreka. Štoviše, kada je dobila posao asistentice na Rutgers School of Law, otvoreno je „zamoljena“ da pristane na nisku plaću jer „njezin suprug ima dobar posao“. Nije imala izbora.
Nakon što je drugi put ostala trudna, mjesecima je nosila široku odjeću kako bi prekrila trudnoću koliko je god to moguće od straha da joj zbog toga neće biti produžen ugovor.
Sve situacije koje su joj se dogodile nagnale su je na ono čemu je kasnije posvetila svoje djelovanje – borbu za prava žena. Kap koja joj je dala dodatan vjetar u leđa bila je situacija kada je zamoljena da moderira studentski panel na temu „ženskog oslobođenja“. Počela je pisati znanstvene radove o feminizmu i problematici rodne neravnopravnosti, a s obzirom na to da je bila jedna od rijetkih žena koja je uspjela u pravu, imala je mogućnost da je se čuje nešto više nego ostale žene. I više nije planirala stati.
Organizirala je radionice, predavanja, kolegije, pa i pisala udžbenike o problematici diskriminacije žena. Nekoliko se puta pojavila i kao braniteljica pred Vrhovnim sudom i pobijedila čak šest puta.
Usto je postala prva redovita profesorica na Rutgersu, što nije uspjelo nijednoj ženi prije nje. U vrijeme američkog predsjednika Jimmyja Cartera postala je sutkinja u Washingtonu, uvijek se boreći za prava žena, a ujedno je skrenula pozornost na nejednako uvjete za žene i muškarce prilikom primanja u vojsku.
Kada je dobila posao asistentice na Rutgers School of Law, otvoreno je „zamoljena“ da pristane na nisku plaću jer „njezin suprug ima dobar posao“.
Tijekom mandata Billa Clintona postala je sutkinja Vrhovnog suda. No ono što je kod nje izazivalo posebno pažnju, pa i poštovanje svih kolega, to je što nikada nije drugima silom nametala svoje mišljenje. Iako je bila liberalnog pogleda na svijet, često je se moglo vidjeti i u društvu konzervativnih odvjetnika i sudaca kojima je bez problema, vrlo elokventno i sa jasnim argumentima mogla pojasniti svoje stajalište.
Imala je impozantnu karijeru, a u posljednjim godinama najviše je pozornosti imala kada je kao dio američkog Ustavnog suda bila dio odluke Zakona o pristupačnoj skrbi iz 2010. godine, poznatijeg kao Obamacare, a drugom je zgodom sudjelovala u slučaju Obergefell protiv Hodgesa, stala na stranu većine i tako legalizirala istospolne brakove u svih 50 američkih saveznih država.
Nije bila nikakva tajna da aktualnog američkog predsjednika Donalada Trumpa nikada nije simpatizirala, prije svega zbog njegovih šovinističkih pogleda na svijet. Upravo je zato na samrti izrekla da ne želi da je se zamijeni do imenovanja novog predsjednika. Znala je da to sigurno neće biti feministkinja poput nje bude li to u Trumpovu mandatu.
Izbori se održavaju 3. studenog i ostaje nam samo nadati se da će na njezino mjesto, kada god to bilo, doći žena nalik njoj – neustrašiva, hrabra, uvijek svoja, okrenuta cjeloživotnom učenju i obrazovanju, boreći se za prava onih čiji se glas slabije čuje samo zato što su – žene.
