Žene koje se ovim temama bave svaki dan, a ne samo danas su one koje stoje iza Udruge Nismo same.
Bave se one i raznim drugim, nerijetko tabu-temama a jedna od onih kojoj su posebnu pozornost posvetile u prošloj godini je – seks i dijagnoza.
Na tu temu Udruga je organizirala i simpozije, a jedna od sudionica je dr. sc. Nina Bašić Marković, doc.; specijalistica obiteljske medicine i seksualna psihoterapeutkinja.
S doktoricom Bašić Marković i mi smo razgovarali o toj temi s istim ciljem koji imaju i simpoziji – kako bi se razbila tišina i normalizirao razgovor o seksualnosti u kontekstu bolesti.
"Žena nakon raka ne prestaje biti seksualno biće"
Najčešće zablude kojih se želimo riješiti je da seks prestaje biti važan kad se pojavi dijagnoza, da je gubitak želje "normalan i neizbježan", kao i zabluda da žena nakon raka ili druge teške bolesti prestaje biti seksualno biće, rekla je doktorica i dodala kako se seksualnost počinje prepoznavati kao važan dio kvalitete života, a ne luksuz ili nebitna tema "u usporedbi s bolešću".
Najvažnija poruka ženama je da imaju pravo na seksualnost, bliskost i užitak bez obzira na dijagnozu.
Bolest može promijeniti tijelo i doživljaj sebe, ali ne briše ženstvenost ni potrebu za povezanošću.
Društvu je važno stalno slati poruku da seksualnost nije suprotna liječenju, nego često njegov važan saveznik. Otvoren razgovor o ovim temama smanjuje osjećaj srama, izolacije i dodatne patnje, koju žene često nose u tišini, poruke su koje je ženama poslala ova doktorica, a onda smo razgovor vratili na sami početak.
Seks i dijagnoza
Što kada se pojavi dijagnoza? Kako ona utječe na seksualnost žene?
Utjecaj je, kaže doktorica, gotovo uvijek složen i višeslojan.
Kod nekih žena prvo se mijenja tijelo – zbog operacija, terapija, ožiljaka ili hormonskih promjena. Kod drugih se najprije mijenja doživljaj sebe: osjećaj privlačnosti, ženstvenosti i sigurnosti u vlastitom tijelu, objašnjava doktorica i dodaje kako se nerijetko pokazalo da žene promjenu doživljaja ženstvenosti i vlastitog tijela doživljavaju teže nego samu dijagnozu bolesti.
Tu je važno spomenuti i unutarnji svijet žene, u kojem dijagnoza otvara pitanja identiteta, kontrole i smisla. No, bitno je naglasiti, kaže nam doktorica, kako strah tuga i neizvjesnost mogu potisnuti seksualnu želju, ali to ne znači da je seksualnost nestala.
Ona je često samo povučena u drugi plan i čeka siguran prostor – u odnosu, u tijelu i u društvu – da se ponovno pojavi, zaključila je.
Kada je u pitanju utjecaj fizičkih i psihičkih faktora na seksualni identitet žene, njih je u praksi gotovo nemoguće razdvojiti. Oni se stalno međusobno isprepliću i pojačavaju. Kako objašnjava doktorica, fizički simptomi izravno utječu na seksualno funkcioniranje, ali istovremeno imaju i snažan psihološki odjek.
Tijelo koje boli ili se mijenja vrlo brzo prestaje biti mjesto ugode i sigurnosti. S druge strane, psihološki stres, strah, tjeskoba i neizvjesnost dodatno pojačavaju tjelesne smetnje.
Žena koja se boji da više nije privlačna, da će biti odbijena ili da njezino tijelo "ne funkcionira kako bi trebalo", često će unaprijed izbjegavati bliskost, čak i kad su fizički simptomi podnošljivi, objašnjava doktorica i dodaje kako često baš promijenjena slika tijela, osjećaj gubitka ženstvenosti, strah od odbacivanja i osjećaj srama imaju snažniji i dugotrajniji utjecaj na seksualni identitet nego sami fizički simptomi bolesti.
Zbog svega navedenog, kaže, važno je u radu sa ženama istovremeno adresirati i tijelo i psihološki doživljaj.
Jer seksualnost ne živi samo u tijelu nego i u načinu na koji se žena u tom tijelu osjeća, zaključila je doktorica.
Uloga partnerskih odnosa
A na stav žene prema vlastitoj seksualnosti iznimno velik, pa čak i presudan, utjecaj imaju partneri.
Način na koji partner reagira na dijagnozu – dodiruje li ženu kao prije, povlači li se iz bliskosti, boji li se da će je povrijediti ili joj "smetati" - vrlo često postaje ogledalo kroz koje žena počinje gledati samu sebe.
Ako osjeti da je doživljavana prvenstveno kao bolesna, krhka ili "nedodirljiva", lako će i sama internalizirati takvu sliku, objašnjava doktorica Bašić Marković.
Taj osjećaj, dodaje, dodatno pojačava i okolina koja ženama, često nenamjerno, šalje poruke koje se svode na preživljavanje i opravak, dok se potreba za bliskošću i seksualnošću prešućuje ili smatra neprimjerenom.
Zbog svega toga mnoge žene u nekom trenutku nesvjesno zamijene ulogu žene ulogom "bolesnice". To je razumljiv obrambeni mehanizam koji pomaže preživjeti najteže faze bolesti, ali dugoročno može dovesti do udaljavanja od vlastitog tijela, želja i identiteta. Povratak seksualnosti tada nije pitanje "povratka na staro", nego ponovno dopuštanje sebi da bude žena, a ne samo pacijentica, poručuje doktorica.
Bitno je znati i da će čak i u najstabilnijim vezama bolest gotovo uvijek promijeniti dinamiku odnosa.
Doktorica Bašić Marković izdvojila je najčešće razloge zbog kojih nastaju pukotine. To su:
- šutnja
- neizgovoreni strahovi
- promjene uloga
- osjećaj krivnje ili bespomoćnosti.
Intimnost se često izbjegava iz straha da se ne povrijedi druga strana. Upravo zato je komunikacija ključna – ne savršena, nego iskrena. Traženje stručne pomoći na vrijeme može spriječiti emocionalno i tjelesno udaljavanje.
Partnerova prisutnost, dodir i interes često imaju snažniji učinak na ženinu seksualnost nego bilo koja medicinska informacija. On/ona ne treba imati sve odgovore – dovoljno je da ostane u kontaktu, da pita i da ne odustane od bliskosti, zaključila je doktorica.
Sustav koji još nije spreman razgovarati
A jednom kada žena dobije dijagnozu raka ili drugu tešku dijagnozu, zdravstveni sustav postaje dio njezine svakodnevice, no taj sustav, prema mišljenu doktorice Bašić Marković, još nije dovoljno otvoren za razgovore o seksu.
Izdvojila je i ključne razloge:
- seksualna anamneza nije dio tradicionalne medicinske anamneze
- spoznaja da tijekom školovanja nije dobiveno dovoljno znanja o seksualnosti
- nedostatak vremena
- zabrinutost da se pacijenta ne uvrijedi
- stereotipi poput "pacijent je star, bolestan, nezainteresiran"
- očekivanje da razgovor potakne pacijentica.
A stid, sram i nelagode česta su prepreka u razgovoru. Mnoge žene imaju osjećaj da je govoriti o seksu u kontekstu bolesti neprimjereno ili "manje važno", što dodatno produbljuje problem. Nažalost, vrlo često vjeruju da je problem posljedica godina/bolesti ili terapije te da je rješenje problema nemoguće. A ponekad je tu i osjećaj da liječnik nije voljan pričati o seksu, pojašnjava doktorica.
Dotaknuli smo se i načina na koji društvo gleda na seksualnost bolesnih žena i muškaraca.
Kada su u pitanju muškarci, njihova seksualnost često se percipira kao biološka potreba i dio zdravlja o kojem se govori otvorenije. S druge strane, objašnjava doktorica, seksualnost žena lakše se zanemaruje, relativizira ili čak moralizira.
Kada se muškarci suoče s bolešću, pitanja erekcije, libida ili seksualne funkcije češće se prepoznaju kao zdravstveni problemi. Kod žena se, s druge strane, seksualnost često prešutno stavlja u drugi plan. Bolesne žene se vrlo često automatski doživljava kao aseksualne, kao da bolest i užitak ne mogu postojati istovremeno. Fokus se usmjerava isključivo na preživljavanje i oporavak, dok se potreba za dodirom, bliskošću i seksualnim identitetom smatra nevažnom ili neprimjerenom temom, objašnjava doktorica.
A takvi stavovi imaju, kaže, stvarne posljedice:
- žene rjeđe dobivaju informacije
- rjeđe se ohrabruju da postavljaju pitanja
- češće ostaju same sa svojim strahovima i sramom.
Zato je važno jasno reći da seksualnost nije suprotnost bolesti, nego dio ljudskog iskustva koje ne prestaje s dijagnozom. Taj društveni obrazac zahtijeva ozbiljnu promjenu – u načinu na koji govorimo, liječimo i gledamo bolesne žene, poručila je doktorica Bašić Marković, s kojom smo se na kraju razgovora vratili na jedno vrlo bitno pitanje – kako žena može ponovno izgraditi odnos sa svojim tijelom nakon dijagnoze?
Tuga je dopuštena
Prije svega, polako i bez pritiska. Nakon dijagnoze i liječenja tijelo često više ne djeluje poznato ni predvidivo, pa je prvi korak ponovno ga upoznati – bez uspoređivanja s onim kakvo je bilo prije i bez stalnog vrednovanja. To znači učiti slušati signale tijela, prihvaćati njegove granice i istovremeno tražiti načine da se u njemu ponovno osjeti ugoda i sigurnost, rekla nam je doktorica Bašić Marković.
Naglašava kako je važan dio procesa dopustiti tugu za onim što je izgubljeno.
Tuga za promijenjenim tijelom, za starom slikom sebe ili za seksualnošću kakva je nekad postojala nije znak slabosti, nego zdrav i nužan dio prilagodbe. Isto tako, važno je pogledati u svoje tijelo sa zahvanošću jer je bilo podrška u borbi, jer je uspjelo prebroditi teškoće bolesti.
Uz to, podrška – bilo terapeutska, partnerska ili kroz grupe žena sličnog iskustva – često igra ključnu ulogu u ponovnom povezivanju sa sobom, kaže doktorica i dodaje kako se ne radi o povratku na staro jer to često nije ni moguće ni potrebno.
Radi se o stvaranju novog odnosa sa sobom i svojim tijelom, koji može biti dublji, svjesniji i nježniji nego prije. Za mnoge žene upravo taj proces postaje temelj novog osjećaja ženstvenosti, sigurnosti i seksualnosti, zaključila je.
Poslala je i bitnu poruku ženama s dijagnozom, ali i njihovim partnerima:
Ženama bih poručila da nisu izgubile pravo na užitak, želju i erotičnost. Seksualnost se može promijeniti, ali ne nestaje – i ne mora izgledati kao prije da bi bila vrijedna. Partnerima bih poručila da njihova uloga nije da poprave situaciju, nego da ostanu prisutni, otvoreni i spremni na razgovor, dodir i bliskost. Upravo u tim trenucima ranjivosti često se stvara najdublja intimnost.
