Haloo!? Tko je rekao da svijet vode muškarci?! S kolegicom brbljam kao navijena o muško-ženskim odnosima. Opet ista priča. Totalno zaljubljena, a njega nigdje nema. Čas ludim, čas se smirim. ''Mislim da je Sari već dosta mojih ludosti'', pomislim. Svojom pričom me ubrzo uvjeri da nije tako. I ona se našla u gotovo identičnoj situaciji: tri mjeseca potpune euforije, a zatim tip nestane, ne odgovara na pozive i ignorira sve SMS poruke. Što se to događa? Jesam li u školi izostala s predavanja o muškarcima ili su pripadnici ''jačeg'' spola jednostavno ostali nezreli dječaci?
Jesam li postala robinja zaljubljenosti? Jesam li postala zatočenica osjećajnih užitaka? Možda. Nemam volje filozofirati, samo želim njegove dodire.
Kako je nedavno i mene pogodila Kupidova strelica, mogu vam jamčiti da sam njome ili, bolje rečeno, s njegovom pomoći poletjela u visine i pala u nizine, bila sam uzburkan ocean i uplovila sam u mirnu luku. Sve to zbog ljubavi … Upsss … Zaljubljenosti. No, može li to prijeći u ljubav? To će vrijeme navodno pokazati …
Ali trenutačno živim u panici … Zašto se, dovraga, više ne javlja!!??
Gledam telefon … I dalje ništa. Brojim, proteklo je pet dana. Ponovno panika, što je sad to? Zašto mi se ne javlja? Hoće li se uopće više javiti? Zašto sumnjam, zašto se bojim? Nemam odgovora, još tražim. Osjećam se kao srednjoškolka koja doživljava svoje prvo ljubavno iskustvo. Zar moram ponovno u prvi razred? Sjetim se izreke »muškarci su kao gumica«. Mora se od žene (emocionalno) udaljiti, otići u svoju špilju, razmišljati, procjenjivati, ocjenjivati sebe, nju, sve da bi joj se mogao vratiti kao pravi princ na bijelom konju. Dakle, ako muškarac nakon prvog spoja ili seksa ne nazove, onda je to dobar znak, bih li morala vrisnuti i skakati od sreće, misleći: »Moj potencijalni frajer razmišlja, i to o meni!!?« Hm-hm? Malko se utješim, možda će se stvarno vratiti, ali sigurno ne kao princ na bijelom konju, neka se vrati samo on, takav kakav je i kaže mi koliko sam mu nedostajala, koliko me želi, kako je sretan što čuje moj glas i jedva čeka kad ćemo se vidjeti.
Realnost: sama u sobi puna čežnje i mašte. A na neki čudan način zahvalna jer sam svjesna da je to vrijeme u kojem mogu mnogo naučiti, sazrijeti, obogatiti se. Trudim se ne biti tužna. Pokušavam zaustaviti suze, ali mi ne polazi za rukom. Pitam se, zašto baš ja? Je li jedini pravilan odgovor stvarno – sve ima svoj smisao. Moj najvažniji školski sat: odnos između muškarca i žene. Pitam se kamo su otišli svi ti muškarci, svi ti hrabri muškarci kojima su žene predstavljale izazov? Zašto danas svi bježe? Kamo su nestali svi oni odnosi u kojima si znao kome pripadaš? Kada je između muškaraca i žena nastala tolika provalija? Bojimo li se pa si u borbi za uspjeh i bogatstvo ne želimo dopustiti ljubav? Toliko pitanja, a (pre)malo odgovora.
Nakon cijelog tjedna praznine ostaje samo zrno nade. Odlučna sam da to tako ne ide, ne mogu samo čekati i zatim reagirati na njegovu želju, ne, to tako ne ide. Pet minuta nakon toga se predomislim, i dalje ću čekati, neću ga izbrisati iz sjećanja. Pitam se, što ja zapravo želim? Ni sama ne znam, znam samo da sam očito zaljubljena do ušiju, da ga neizmjerno želim, da čekam njegov poziv, onaj trenutak uzbuđenja kad na telefonu ugledam njegovo ime i kad će mi srce potpuno podivljati, kad na drugoj strani začujem njegov glas i napokon ga ponovno osjetim. Kad se dani čekanja pretvore u događanje, akciju, kad njegova želja postane moja, a moja njegova, kad ću mu se moći baciti u zagrljaj i ostati tako koliko god budem željela, kad ćemo se odvesti daleko, u prirodu, duboko u šumu i voditi ljubav cijelu noć, sve do jutra, kad će nas potjerati prve sunčane zrake ... Zato, dragi moj, nemoj me pustiti da dugo čekam … A što ako se čekanje nastavi?
