"Kape, pet kuna! Kape, pet kuna!" glasno uzvikuje Romkinja na Dolcu dok se približavamo jednoj od najstarijih zagrebačkih obrtničkih radnji koja pod prezimenom Cahun postoji više od 80 godina. Poplava jeftine uvozne robe samo je jedan u nizu razloga zbog kojih je vlasnica poznatog obrta prisiljena iseliti iz prostora u ulici Pod zidom 8, u kojem su šeširi Cahun postali prepoznatljiv dio zagrebačke tradicijske baštine

Šeširi \'Cahun\' - 10
Šeširi \'Cahun\' - 10 Foto: Sandro Sklepić
Po unikatna, ručno rađena Cahunova pokrivala za glavu ubuduće nećemo ići u malu, simpatičnu radnju preko puta tržnice Dolac, nego u Vlašku 59, u novi dućan koji upravo uređuju jer se dosadašnji, koji su zakupljivali 65 godina, vraća privatnim vlasnicima.

Suvlasnica sam jednog dijela prostora i nemam određen rok u kojemu moram otići. Mogu zavlačiti ovu priču još 15 godina, ali nema smisla. Prostor u ulici Pod zidom ne mogu otkupiti jer nisam u mogućnosti podizati kredit od 250.000 eura u ovoj životnoj dobi.

Bezbrojni šeširi, francuzice, beretke, turbani, šilterice i druge kape nastali su u radionici u kojoj se ništa nije promijenilo više od pola stoljeća i koja svojim šarmom u hipu osvaja posjetitelje i turiste.

Mi smo obrtnici koji se bave ručnim radom i ne zarađujemo dovoljno novca kojim bi mogli isplatiti takvo ulaganje. I zato tu priču moram završiti koliko god mi bila teška, s puno suspregnutih emocija pripovijeda Josipa Cahun, predstavnica treće generacije klobučara u svojoj obitelji.

Koliko su Cahuni srasli s Dolcem i Harmicom, vidljivo je tijekom cijelog našeg razgovora. Svakih nekoliko minuta netko izvana maše, što zapravo i nije neobično jer ih poznaju gotovo sve kumice, prodavači i stanari u susjedstvu. Ulaze stari prijatelji, pljušte šale i provokacije.

Vidljivo je da Cahuni sa svojim susjedstvom žive kao u proširenoj obitelji u kojoj se svakodnevno dijeli dobro i zlo. Lako se podižu tonovi u razgovoru, ali se s jednakom lakoćom pruža pomoć i podrška.

OBITELJSKI POSAO OD 1935. GODINE

Upravo im je ta povezanost, i ljubav prema klobučarskom poslu, osigurala osamdesetogodišnju prisutnost na tržištu. Obiteljsku je tradiciju započeo Josipin djed 1935. godine. Prvu je radnju otvorio u Palmotićevoj ulici, a 1949. preselio je u ulicu Pod zidom. U to vrijeme grad Zagreb imao je puno praznih prostora i davao ih je u zakup obrtnicima po povoljnim uvjetima.

Šeširi \'Cahun\' - 2
Šeširi \'Cahun\' - 2 Foto: Sandro Sklepić

U obiteljski posao ubrzo su se uključili Josipin otac Zlatko i majka Gordana. Posla je bilo preko glave, pa su djeca odmalena puno boravila u dućanu. Ondje su pisali domaće zadaće i objedovali s roditeljima u podrumskoj radionici, u kojoj se i danas nalazi mali plinski štednjak na kojemu se svakodnevno kuha.

U to vrijeme nije bilo predmeta koje u Zagrebu niste mogli popraviti ili izraditi. Danas je to jako teško. U cijelom gradu, primjerice, rade jedan kišobranar, jedan rukavičar i tri klobučara! Postolara ima nešto veći broj jer ljudi ipak moraju imati cipele. Bakačeva i Vlaška bile su ulice urara, a danas nemate gdje promijeniti bateriju na satu. Nestali su elektroservisi, a u zadnje vrijeme nema ni dovoljno staklara.

Od početka stare Vlaške do Kvaternikova trga nekad je bilo 67 krojača, i to uglavnom muških. Danas ih je na tom potezu ostalo možda tri ili četiri, sa žaljenjem konstatira Josipa Cahun.

Obrtnički duh grada, kojim se Zagreb nekad ponosio, i koji je snažno prožimao njegov identitet, danas ne možete osjetiti dok šetate gradskim ulicama i kvartovima. Pozornost prolaznika zaokupljaju globalni brendovi s vrištećim reklamama, a nekadašnje obrtničke radionice zjape prazne. Teško je i zamisliti da su na Gradecu u srednjem vijeku živjela 242 obrtnika te da je bilo aktivno čak 30 vrsta obrta.

Dinu Dvorniku su za spot pjesme "Hipnotiziran" napravili crveni cilindar, s kojim je splitski pjevač ispraćen na krematoriju. Šešire obitelji Cahun nosili su pisac Miroslav Krleža i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman

Srebrnari, stolari, oružari, tkalci, čizmari, sedlari, tokari, kožari, gumbari, kopljari, brijači, kupeljnici, orguljari, mlinari, bačvari, mačari, zlatari samo su neki od njih. Kvaliteta i izvornost njihovih proizvoda, među kojima se najvredniji čuvaju u Riznici zagrebačke Katedrale, Muzeju za umjetnost i obrt te Etnografskom muzeju, odavno je uvela Zagreb u Europu.

Danas postoji puno brendiranih tvrtki koje imaju velike trgovine posvuda u svijetu i prodaju robu po pristupačnim cijenama. No oni proizvode na stotine tisuća komada, a mi, obrtnici sve radimo ručno. Moj najbolji prijatelj Bruno u Ilici proizvodi savršene muške cipele, kakve možete pronaći u najelitnijem dijelu Milana i Pariza, a moja prijateljica Nataša radi najbolje ženske cipele na svijetu.

Cijeli proces proizvodnje ona obavlja sama prilagođavajući model specifičnim potrebama svake osobe. Takve cipele ne mogu se uspoređivati s primjercima koji su rezultat serijske proizvodnje. Zbog toga sam ogorčena tvrdnjama da su cijene obrtničkih proizvoda previsoke. Pa mi godinama nismo digli cijene, iako su cijene svega ostalog konstantno rasle, kaže Josipa Cahun.

Cijena njihovih šešira kreće se u rasponu od 500 do 1500 kn, koliko je potrebno izdvojiti za najskuplji muški šešir, čija cijena nije promijenjena već dvadeset godina. Šešir takve kvalitete, tvrdi naša sugovornica, ne može se pronaći na inozemnom tržištu ispod 500 eura.

Da se obitelj Cahun bavi ručnom proizvodnjom šešira negdje izvan Hrvatske, bio bi to vrlo unosan posao. "Pitali bi pošto Zagreb", u polušali kaže vlasnica obrta, kojoj je želja pronaći poslovne partnere u Beču, gradu u kojemu se ručni rad itekako cijeni.

Hrvati su snobovski narod koji podcjenjuje fine predmete iz domaćih radionica. Posebno su žene iskompleksirane brendom koji će nositi. Ja nikad nisam došla u dućan i rekla: 'Isparajte mi krokodila da se ne vidi'. I zato dobijem slom živaca kad zatraže od mene da skinem minijaturni metalni znak Cahun sa šešira. Objašnjavaju to time da ne vole markiranu odjeću, ali kad ih pogledate, jasno vam je da je sve na njima markirano, pripovijeda Josipa.

Najvjerniji su im kupci umirovljenici, ali i mladi ljudi koji prate modne trendove. Posebno se vesele djevojkama i ženama koje odrastaju čeznući za njihovim šeširima, a onda ih dođu kupiti kad dobiju prvu plaću. Među poznatim kupcima ističu se glazbenici Husein Hasanefendić Hus iz Parnog Valjka, Jasenko Houra iz Prljavog kazališta i Nenad Bach, skladatelj koji živi u New Yorku

Dinu Dvorniku za spot pjesme "Hipnotiziran" napravili su crveni cilindar, s kojim je splitski pjevač ispraćen na krematoriju i sahranjen. Šešire obitelji Cahun nosili su pisac Miroslav Krleža i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a u podrumskoj radionici preko puta tržnice Dolac nastala su sva pokrivala za glavu u kultnom filmu Kreše Golika Tko pjeva, zlo ne misli.

Osim toga, proizveli su šešire za počasnu gardu Hrvatske vojske (svojedobna turistička atrakcija Gornjeg grada), ansambl LADO i razna kulturno-umjetnička društva, za djelatnike gradskog groblja…

U ŠKOLAMA VIŠE NEMA KLOBUČARSKOG SMJERA

Bezbrojni šeširi, francuzice, beretke, turbani, šilterice i druge kape nastali su u radionici u kojoj se ništa nije promijenilo više od pola stoljeća i koja svojim šarmom iz zauvijek prohujalog vremena u hipu osvaja posjetitelje i turiste. Ondje se šeširi i kape kroje, kuhaju, suše, oblikuju, čiste, popravljaju…

Šešir je nekad bio obavezan pratitelj mnogih životnih situacija. Prije niste mogli vidjeti ljude na sprovodu bez odijela, šešira i rukavica, a danas dolaze u kratkim hlačama i japankama.

Najveći broj šešira napravljen je od zečje dlake, ponekad u kombinaciji s dabrovom dlakom koja je nešto skuplji materijal. Radimo i šešire od velura i antilopa, i to na isti način i s istom opremom s kojom je radio moj djed, na drvenim i aluminijskim kalupima. Stepenica iznad toga bila bi upotreba preše, što bi znatno olakšalo proces rada. No morali bismo dodatno investirati bez ikakvih garancija da će nam se to isplatiti. Zato smo odlučili ostati vjerni tradiciji, odnosno ručnom načinu proizvodnje.

U tom fizički prilično zahtjevnom poslu povremeno nam pomaže i moj tata Zlatko. Danas nam je jedina zaposlenica Silvija, koja je s nama već trideset godina, i doživljavamo je kao člana obitelji. Kad nas dvije odemo u mirovinu, velike su šanse da ćemo zatvoriti obrt. U školama više nema klobučarskog smjera, a moje kćeri zasad ne pokazuju namjeru da nastave obiteljsku tradiciju. Klobučarstvo morate imati u sebi, morate ga uistinu voljeti da biste se njime mogli baviti.

Šeširi \'Cahun\' - 4
Šeširi \'Cahun\' - 4 Foto: Sandro Sklepić

Bez obzira na to što će one odlučiti, ne bih voljela da im klobučarstvo bude jedino zanimanje. U Hrvatskoj prevladava stav da vrijediš samo ako imaš završen fakultet, što je totalna glupost. Znam barem 300 ekonomista koji sjede doma nezaposleni i radno su nesposobni jer ne znaju raditi ništa drugo. Kad naučite nešto raditi rukama, to vam ne može nitko oduzeti, i uvijek ćete moći nešto zaraditi. Makar za najosnovnije, ali nećete biti gladni, ističe Josipa Cahun.

PROSJEČAN VIJEK ŠEŠIRA JE DO 50 GODINA

Teško joj je odgovoriti na pitanje koliki je prosječan vijek njihovih šešira. Ako ih ne pojede moljac, uz pažljivo rukovanje mogu trajati 40 ili 50 godina. Toliko su, naime, stari neki šeširi koje im kupci donesu na čišćenje. Osim što proizvode pokrivala za glavu, Cahuni ih za svoje kupce čiste i popravljaju.

Upravo ih je jedan gospodin zamolio da mu povećaju kapu koju je kod njih kupio prije deset godina. Kad Silvija i ja prestanemo raditi, nitko se više time neće baviti. Grad Zagreb to si ne bi smio dozvoliti. Obrti se ne bi smjeli zatvarati, nego podržavati, ističe vlasnica obrta Cahun koja će nostalgični pogled na tržnicu Dolac zamijeniti novom vizurom.

Tko zna, možda se to neće pokazati kao loše rješenje. Preuređena Importanne Galleria nalazi se preko puta dućana, a iz tramvaja nas mogu zapaziti i neki novi kupci. Svako zlo za neko dobro, stoički zaključuje jedna od zadnjih zagrebačkih klobučarki koja izumiranje toga zanata, kao i mnogih drugih, povezuje s ignorantskim stavom gradskih vlasti prema autohtonim vrijednostima vlastita identiteta.

Osim toga, propadanje klobučarskog obrta naša sugovornica povezuje i s promjenom kulture življenja. Nekad su ljudi obavezno nosili šešire jer se javni prostori nisu grijali, a gradski prijevoz nije bio dostupan kao danas.

Šešir je nekad bio obavezan pratitelj mnogih životnih situacija. Prije niste mogli vidjeti ljude na sprovodu bez odijela, šešira i rukavica, a danas dolaze u kratkim hlačama i japankama, napominje Josipa Cahun.

Kakvi god razlozi bili, činjenica je da klobučari i drugi mali obrtnici nestaju sa zagrebačkih ulica. Na njihovo mjesto dolaze unificirane trgovine, posve identične onima u bilo kojem gradu diljem svijeta, a Zagreb nepovratno gubi prepoznatljivi srednjoeuropski šarm.

Moj Zagreb, tak nemam te rad…

Šeširi \'Cahun\' - 8
Šeširi \'Cahun\' - 8 Foto: Sandro Sklepić