Molly više nije samo gradski simbol. Ova skulptura umjetnice Jeanne Rynhart iz 1988. godine ostala je i mali magnet za dodire. Točnije, njezino poprsje.
Rijetko tko prođe pored Molly, a da ne zastane za fotku. I još rjeđe da je ne dotakne i primi za grudi. Navodno za sreću. Ili za dobar kadar.
Dublin City Council odlučio je tome malo stati na kraj, pa ovog svibnja pokreće probni tjedan s čuvarima koji će posjetiteljima savjetovati – gledaj, ne diraj.
Nije isključena ni opcija da se kip premjesti ili podigne na viši postament kako bi bio manje "dostupan", ali to bi koštalo, i logistički i simbolički.
Osmijeh, selfie, ali i mala promjena perspektive
Ipak najčešće dijelovi ženskog tijela ti koji se najčešće "zasjaje" od dodira (Kip Julije u Veroni također je jedan od onih "koji donose sreću"). Je li riječ o nepromišljenom turističkom ponašanju, pukoj navici ili ipak o nečemu što podsvjesno prenosimo kroz generacije?
Bez obzira je li postojala ili ne, Molly Malone danas je simbol grada, radnica, žena iz narodne priče koja je preživjela stoljeća i stigla do 21. – samo da bi završila na milijunima selfija, često u ne baš laskavom kadru.
Danas, kada grad pokušava istaknuti njezinu važnost za kulturni identitet Dublina, ne predlaže se kraj fotkanja, niti kraj simpatije prema kipovima. Samo malu promjenu perspektive.
Kip nije samo "rekvizit" na ulici – to je umjetničko djelo, komad baštine, pa čak i tiha priča o vremenu koje više ne postoji.
Zato, ako vas put odvede do Molly Malone – osmijeh i fotka, ali bez diranja. Sreću možete pronaći u jednom od brojnih dublinskih parkova koji skrivaju djeteline s četiri lista.
