Nedavno je Hrvatsku zgrozio primjer ozljeđivanja psa nožem u splitskom području od čijih je posljedica pas uginuo. Na Marjanu se ovih dana pojavio nervni otrov koji psi u šetnji vrlo lako mogu pojesti i uginuti. Azili diljem Hrvatske svakodnevno primaju pozive o napuštenim i zanemarenim psima.
Prije nekoliko mjeseci na varaždinskom je području čovjek kamenom udarao psa u glavu, a da ga susjed nije pronašao, pas bi iskrvario do smrti.
Posljednji u nizu koji je šokirao u Međimurju bio je onaj u kojem je dvoje psića tri godine bilo zatvoreno i izgladnjelo u prostorima inače namijenjenim svinjama, bez ikakve dnevne svjetlosti i sa zdjelicama koje su već istrunule. Povremeno bi dobili koji komad hrane. I tu je još niz primjera koje znam, a koji nisu dospjeli u medije.
Životinje su svjesne svakog našeg ponašanja prema njima.
Nakon svakog takvog slučaja zgrozim se, posebno zato što i sama u obitelji imam psa. Mješanka Bella, bez imalo sumnje, najpozitivnije je biće u kućanstvu bez koje ovdašnji život ne bi bio isti. Nezamislivo mi je da se itko prema njoj ponaša na gore navedene okrutne načine. Pa ipak, povremeno u šetnji, tijekom koje je baš uvijek na povodcu, nailazimo na neumjesne i zle komentare. I to od ljudi koje uopće ne poznajem. Tako smo čule:
Koji mali pas! Moj bi ga pojeo za doručak
Kaj šećeš tu mačku?
Haha, gledaj ga!
Svi ovi i mnogi drugi koji nisu primjereni da ih ovdje iznesem bili su komentari odraslih ljudi na psa koji ima deset kilograma i koji u životu nikada nije nikome ništa napravio. Na sve to zdušno branim Bellu i dam do znanja ljudima da moj pas nije njihov problem. Dakako, takvih komentara ima i među djecom. Ne znam što bih učinila da tko od spomenutih ljudi fizički nasrne na nju.
Srećom, nisu svi takvi te ima divne djece koju zanima koja je pasmina, koliko ima godina i slično, kao i odraslih koji su oduševljeni njezinom pojavom.
Kako se uopće razvija okrutno ponašanje prema životinjama?
No kada razmišljam o onoj prvoj skupini ljudi, a napose o slučajevima nasilja i trovanja spomenutima u uvodu, ne mogu a da se ne zapitam u čemu je problem. Gdje je društvo zakazalo kada se prema bićima koja pružaju neizmjernu ljubav i zauzvrat ne traže ništa tako ponašamo?
Slučajevi okrutnosti nad životinjama događaju se svakodnevno, često u našoj blizini.
Tim se pitanjem bave i psihologija, psihijatrija, pa čak i kriminologija. Naime, već je dugi niz godina poznato da se osobe koje su okrutne prema životinjama često ne zaustavljaju na tome. Štoviše, takvo je ponašanje jasni indikator opasne psihopatologije, a može se primijetiti već u djetinjstvu.
Jasno, dijete neće samo od sebe početi iskaljivati svoj bijes na životinjama, nego u slučaju ako to vidi kod odraslih. I to ne moraju nužno biti članovi obitelji. Dijete takvo ponašanje može primijetiti i u susjedstvu, na televiziji ili čuti od drugog djeteta koje se time hvali. Kako djeca uče na način koji je u psihologiji poznat kao učenje po modelu, u osobama koje ih okružuju vide uzore kojima teže.
Budući da u ranom i srednjem djetinjstvu nisu dovoljno emocionalno i kognitivno razvijeni, ne mogu shvatiti da čine nešto pogrešno. Zato, ako se primijeti bilo kakav oblik dječjeg nasilja prema životinjama, odmah treba reagirati i pojasniti djetetu da to nije u redu.
S druge strane, okrutnost prema životinjama može biti i posljedica psihičkog poremećaja, ali i naprosto nerazumijevanja da su psi živa bića koja imaju osjećaje, što nas pak opet vraća na djetinjstvo i način odgoja.
I držanje na lancu je nasilje
No okrutnost prema životinjama ne podrazumijeva samo njihovo premlaćivanje, trovanje, udaranje nogom, izgladnjivanje ili zle komentare, nego i držanje na lancu. Iako je 2017. godine prema Zakonu o zaštiti životinja, Članak 51., u Hrvatskoj trajno zabranjeno držanje psa na lancu te se i novčano kažnjava. Praksa u malim mjestima za koja se ne čini da će policija ili bilo koji drugi vid javne službe doći do njih pokazuje nešto sasvim drugo.
Razgovarati o psima s vlasnicima životinja koji svog ljubimca smatraju ravnopravnim članom obitelji i onima koji to nisu dvije su potpuno različite stvari. No, vjerujte, to malo biće pružit će vam toliko ljubavi kakvu niste mogli ni zamisliti.
Životinje pamte, ali pomozite im da zaborave loše dane
Meni je Bella pomogla u najtežem životnom periodu, zbog nje sam postala vegetarijanka i prestala sam se bojati pasa. Svaki put kada se vratim kući, pa makar to bilo nakon pola sata iz trgovine ili knjižnice, toliko je sretna što me vidi da to ne mogu usporediti ni s čim drugim.
Ako to nije dovoljan pokazatelj da psi imaju osjećaje, što je, uostalom, i znanstveno dokazano, onda ne znam što je. Životinje su itekako svjesne našeg ponašanja prema njima. Svjesne su svake naše pohvale za dobro ponašanje, ali i svakog čina okrutnosti prema njima. I to pamte.
Upravo zato nekim spašenim životinjama trebaju tjedni ili mjeseci da bi ponovno počele vjerovati ljudima.
Razmišljate li o udomljavanju jednog takvog bića koje život nije mazio, uputite se u najbliži azil. Vjerujte, sve što vam ti mali čupavci mogu pružiti ne može se opisati. Možda će vam se činiti da spašavate nečiji život, no zapravo će se vaš život promijeniti – i to neusporedivo nabolje.
Ne možete li pak udomiti psa koji je prošao težak period, podržite youtubericu Mateu Frajsberger jer svaki klik na njezine videe pomaže Udruzi Indigo.
