Imam mačka starijeg dvije godine od Mine. Neki su očekivali od mene da ga se riješim prije nego što rodim. Neki nisu normalni.
"Što ćete sada s mačkom kad dođe Mina?" znala sam čuti pitanje kad bih u trudnoći srela nekog tko je znao za našeg kućnog ljubimca. To se pitanje, nažalost, nastavilo i s prvim mjesecima nakon bebina rođenja.
Neki ljudi misle da su kućni ljubimci ukras, figurica koju možeš spremiti u kutiju kad ti dosadi i negdje je maknuti. Ti bi ljudi vjerojatno djetetu za Uskrs kupili pilića pa ga kasnije dali nekom na selo ili bi mu za Božić dali štene, a kad shvate da ga dijete neće šetati, ostavili negdje na cesti.
Životinje nisu stvari.
Naš britanski mačak Toby ušao je u naš život prije 4,5 godine, nekoliko mjeseci nakon što sam ja krpala ostatke sebe od drugog, izrazito gadnog spontanog pobačaja. Toby je prošao s nama i iduće pokušaje da dobijemo bebu. Kad bih bila tužna, došao bi se maziti, sjeo bi mi u naručje i preo, njuškicom brisao suze dok bih plakala... Smirivao me kad god je trebalo, ta topla mekana loptica sreće bila je tu za mene.
Oni koji nisu znali za moju borbu znali bi mi nekad nakon objavljivanja Tobyjeve fotografije reći "A kad će beba doći na red?" Različite varijante tog pitanja mačak vs. beba izlazile su ljudima iz usta ili prstiju po tipkovnici.
Najgori su bili oni "bolje bi ti bilo da grliš bebu, a ne mačku, vi moderne žene koje ste komotne..." ne shvaćajući da bih ja nakon toga plakala satima, a ako bi im nešto odgovorila, odmah bi se uvrijedili.
Toby voli biti tamo gdje je ona. Voli mirisati njezin krevetić, ali zna da tamo ne smije biti pa obično samo šeće po rubu krevetića i onda legne na prematalicu na njezinu gazu.
Ljudi valjda misle... Ne, ne, ljudi obično NE misle prije nego što izgovore štošta. Situacija sa životinjama je posebna. Ovima što šeću pse bake s klupica govore da trebaju šetati dijete, nama s mačkama drugi kopiraju članke o toksoplazmi i nekom slučaju gdje je mačka sjela na dijete i ugušila ga (više djece, nažalost, uguše vlastite majke dok spavaju s njima) i kad napokon zatrudniš, krenu s onim "Što ćete s mačkom/psom?"
Ništa, s mačkom nećemo baš ništa, osim paziti da ne ide u dječji krevetić.
Kad smo s Minom došli kući iz bolnice, pustili smo ga da je ponjuši te tijekom narednog razdoblja pokušali da njemu ne nedostaje ni hrane, ni igre, ni maženja kao inače kako bismo mu pokazali da mu Mina nije prijetnja i da će sve biti ok. U početku je bježao dok je ona plakala, prva dva mjeseca je čak pao u nekakvu depresiju jer više nije bio u prvom planu, stalno me je tražio… Čim bih nju stavila spavati, on bi legao na mene da i njega mazim.
Više od dvije godine su iza nas, a Mina i Toby žive skladno... Nisu baš neki veliki prijatelji jer je Mina, kao svaki klasičan toddler, nježna poput traktora. Učimo je maziti ga, al to joj je dosadno.
Ona bi se s njim loptala. Ali tako da ga pogodi u glavu. On joj nikad nije agresivno uzvratio. Čak ni kad mu ona strga kutiju. A znamo koliko mačke obožavaju kartonske kutije.
Štoviše, voli biti tamo gdje je ona. Voli mirisati njezin krevetić, ali zna da tamo ne smije biti, pa obično samo šeće po rubu krevetića i onda legne na prematalicu, na njezinu gazu.
Toby se voli i maziti i igrati i biti na miru. A mi volimo Tobyja i želimo da odrastanje naše djevojčice bude uz jednog prekrasnog dlakavog ljubimca.
Ljubimci su odličan sustanar djeci. Uče ih odgovornosti, nježnosti, empatiji, smanjuje tjeskobu te čak smanjuje mogućnost da dijete u budućnosti ima alergije.
