Kad pokušate okupiti društvo na nekoj proslavi, ili ležernoj večeri, ili se jednostavno naći na kavi, uslijedit će neizbježno pitanje: “Mogu li povesti djecu?“ A što ako odgovorite – ne?
Čuj, bilo bi bolje da ne vodiš djecu sa sobom. Hoće li udariti grom ako to kažete prijateljici koju ste pozvali na druženje namijenjeno odraslima, a njoj se podrazumijeva da dođe s klincima?
Razumljivo je da roditeljima, osobito onima s malom djecom, često nije lako naći nekoga tko bi ih pričuvao dok se roditelji – gle ti njih, kakav luksuz – žele malo podružiti s prijateljima.
'Svaki roditelj trebao bi naći vremena samo za sebe, bez obzira koliko volio svoje mališane.'
No ja i dalje potpisujem to da treba naći nešto “odraslog“ vremena za sebe bez kikića na vidiku. Da, oni su divni, slatki, ludo ih volimo i brinemo se za njih, no lijepo je (i nužno) s vremena na vrijeme biti odrasla osoba koja se druži s odraslima.
Trebamo li imati grižnju savjesti?
Kad svojim prijateljima samo izdaleka natukneš da bi bilo bolje da se nađete bez klinaca, mogli bi se uvrijediti, a ti bi mogla ispasti bezosjećajna, i neodgovorna majka ako imaš vlastitu djecu. Ali, je li grijeh povremeno se opustiti bez grižnje savjesti da time zanemaruješ svoje dijete?
Popiti nekoliko pića, zbijati šale i čak zapjevati, bez dječje svađe ili plača u pozadini što se redovito događa kad se grupa odraslih okupi u jednoj sobi, a u drugu sobu pošalju djecu da se druže.
Znam da smo roditelji 24 sata na dan, i to nam je veliko životno veselje, ali neka samo nekoliko sati tjedno budemo u svom elementu. Ima li danas većeg wellnessa od toga da prestaneš biti u svakodnevnom grču i malo budeš svoj(a)...
