Naime, dobrotvorna organizacija Macmillan Cancer Support provela je anketu među 2000 pacijenata koji su u tom trenutku bolovali od raka ili su ga preboljeli, a ona je pokazala da su među nepoželjnim terminima i izrazi poput žrtve raka te pokošeni rakom.
Udruga kaže da anketa upućuje na to u kolikoj mjeri i najjednostavniji nazivi za rak među različitim ljudima mogu biti sporni.
Borac, ratnik, heroj, neki su od izraza što ih koristimo opisujući osobe koje boluju od raka, no istraživanje je pokazalo da mnogi među njima takve riječi smatraju neprikladnima
Na popisu nepopularnih naziva za bolest našli su se i "rat" ili "bitka" te izrazi poput "izgubiti bitku" ili "izgubiti borbu" nakon što pacijent umre od posljedica karcinoma. Rezultati ankete pokazali su i da su najteži "prekršitelji" koji najčešće koriste takav jezik mediji, a proširio se i društvenim mrežama.
Rezultati su uputili i na to da ispitanici preferiraju upotrebu konkretnih, činjeničnih naziva kod osoba kojima je dijagnosticiran karcinom, ali i kad osoba podlegne toj bolesti.
Mandy Mahoney ima rak dojke koji je se od prvi puta kada je dijagnosticiran 2011. godine vraćao pet puta.
Taj metajezik ponekad zvuči vrlo negativno. Ljudi koriste riječi poput - hrabar, borben, ratnik, preživio je rak... Sve su to najčešće opisi stanja oboljele osobe i čine golem pritisak na novodijagnosticirane, kaže Mandy te dodaje da joj se nimalo ne sviđa ni izraz "izgubio je bitku" s rakom.
To izgleda kao da se niste uopće borili ili da ste odustali od borbe, kaže te dodaje da preferira "činjenično jasne nazive", a sebe opisuje kao osobu koja "jednostavno živi s neizlječivim oblikom karcinoma".
Niti sam hrabra niti sam osoba koja nadahnjuje, samo pokušavam proživjeti ovo što mi je preostalo od života na što kvalitetniji način.
Sporni izrazi
Karen Roberts, glavna medicinska sestra u udruzi Macmillan Cancer Supportu, objasnila je kako rezultati ove anktete ukazuju na to u kolikoj su mjeri jednostavni izrazi i opisi sporni te se mogu različito shvaćati i tumačiti.
Rak vam u potpunosti preokrene život i ljudi se često trude pronaći pravu riječ za bolest s kojom se suočavaju oni ili netko njima blizak. Skretanjem pozornosti na to stanje želimo ljude potaknuti na to da kažu koje će riječi radije koristiti ili čuti od drugih za vrijeme bolesti ili oporavka te nastojimo spriječiti potencijalno narušavanje međusobnih odnosa, rekla je.
Mandy pojašnjava kako njoj nije važno da ljudi "napamet nauče neke izraze i ključne fraze" kako bi razgovarali s oboljelima od raka te da je "sasvim u redu ponekad i ne znati što reći" u takvoj delikatnoj situaciji.
Ako mi netko kaže da mu je nelagodno i da ne zna što bi rekao, potrudit ću se pronaći način da mu pomognem, a u nekim ću situacijama kazati jednostavno da o mojoj bolesti uopće ne moramo razgovarati. Važno je da je moj sugovornik što prirodniji, smatra Mandy.
Najčešća greška koju okolina radi jest kada pretpostavljaju da znaju kako se osjeća ili, još gore - kako se treba osjećati njihova voljena osoba.
Bruno Šimleša: Nemoje oboljele svesti samo na dijagnozu
Svi koji su u životu bili u situaciji da njima netko blizak boluje od teške bolesti vjerojatno su se ulovili kako ne znaju što toj osobi reći i kako joj pomoći na najbolji način.
Univerzalno pravilo ne postoji, ali iskustva onih koji su bolest iskusili i koji su za to vrijeme bili uz njih mogu poslužiti kao dobar vodič.
Osoba koja pruža podršku oboljelima je i Bruno Šimleša, koji je mišljenja da je tijelo spremnije na borbu kada je psiha na mjestu. Svojedobno smo i njega zamolili da nam odgovori na pitanje kako biti najbolja podrška, a evo što je rekao:
Najčešća greška koju okolina radi jest kada pretpostavljaju da znaju kako se osjeća ili, još gore - kako se treba osjećati njihova voljena osoba. I onda im govore što trebaju raditi a da ne uvažavaju njihov ritam i njihovo stanje.
Najbolje što možemo napraviti jest da ih samo pitamo: 'Možeš računati na mene, samo reci kako mogu pomoći, što ti odgovara, idemo zajedno učiti… Što ti je potrebno od mene?'
Nema nekih pet univerzalnih koraka jer svi reagiraju drukčije i zato je važno prepoznati i priznati njihov način nošenja s bolešću, rekao je Bruno, koji je poručio i da oboljele nikako ne smijemo svesti samo na njihovu dijagnozu.
Kako o bolesti razgovarati s najmlađima?
Skupina na koju je potrebno posebno paziti u slučaju teške bolesti u obitelji jesu njezini najmlađi članovi. Ponekad roditelji žele djecu poštedjeti pa im prešute istinu, međutim kada se roditelj razboli, a dijete ga gleda bolesnog i nitko mu ne govori što se događa, može postati zbunjeno i osjetiti se isključenim.
Zbog toga je bitno s djetetom razgovarati o bolesti. Na koji način to činiti, ranije nam je objasnila profesorica psihologije i obiteljski terapeut Dušanka Kosanović.
Roditelj koji se liječi od maligne ili kronične bolesti treba o bolesti razgovarati s djetetom. Pri tome je važno koju će količinu informacija i detalja podijeliti s djetetom, što ponajprije ovisi o dobi djeteta, objasnila je.
Djeca će postavljati jednostavna i kraća pitanja ili tražiti opširnije dogovore, a na pitanja im trebate odgovarati kratko i jasno te priznati da nešto ne znate kada ne znate.
Kada su u pitanju djeca, tri su stvari najvažnije: da se ne moraju sami boriti za to da shvate o čemu se radi, da se roditelji mogu nositi sa situacijom u kojoj se nalaze i da u njihovoj prisutnosti roditelj s drugim odraslima o bolesti ne priča potiho ili u šiframa. (Hina/Ma.B.)
