Adventski vijenac nezaobilazni je dio blagdanskih priprema.
Kod bilo kojeg adventskog vijenca primjećujemo dva osnovna elementa – svijeće i oblik kruga. I upravo su oni temelj simbolike adventskog vijenca.
Naime, krug se bez svog početka i kraja smatra simbolom vječnosti i vjernosti. U kršćanstvu se vijenac tumači kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima, ali i kao zemaljski krug. U nekim je kulturama simbol Sunca ili Boga, a u antičko vrijeme predstavljao je znak pobjede (pa su se zato pobjednici kitili vijencima od lovorovog lišća), a tijekom najranijih dana kršćanstva postao je znak spasenja.
Zimzeleno granje upućuje na vječni život, a ujedno podsjeća na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao zelenim granama različitog bilja, posebno maslinama.
Danas se, zaključno, adventski vijenac smatra simbolom Kristove pobjede, pobjedom nad tamom i borbom koja je puna nade.
Na adventski vijenac danas se stavljaju četiri svijeće koje simboliziraju dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje, upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska, i jedna ružičasta koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja.
Kružni oblik i svijeće temelj su simbolike adventskog vijenca.
Prema jednoj tradiciji prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela.
Ako se vijenac stavlja na ulazna vrata, na njega se ne mogu staviti svijeće, no tada se često stavlja barem božikovina i bobičasto voće, a njihova crvena boja tu je s razlogom – ona simbolizira Isusovu žrtvu i smrt.
KAKO JE NASTAO ADVENTSKI VIJENAC?
Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rauhe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern okupio je 1838. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve.
U svome dnevniku zabilježio je da se u došašću 1838., želeći pronaći način da svojim štićenicima došašće učini što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga s 24 svijeće: 20 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća.
Oko 1851. Wichernovi su štićenici drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenog počeo plesti vijenac od zimzelenog granja. Taj se običaj proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje.
Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence. Prvi se pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935. u crkvama su se blagoslivljali adventski vijenci koji su se nosili kućama, a danas su nezaobilazni dio blagdanskih priprema i ukras koji možemo i sami napraviti.
