Jesu li „Priče iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić toliko davne i daleke da ih desetogodišnjaci ne bi razumjeli te da samo učitelji prepoznaju vrijednost, originalnost i svevremenske poruke koje iz njih proizlaze? Kako djelo s početka 20. stoljeća približiti današnjoj digitaliziranoj i informatički usmjerenoj generaciji, generaciji „hiperpažnje“?
Sva su ta pitanja prolazila glavom učiteljice Vesne Stipić, koja radi u razrednoj nastavi Osnovne škole Nikole Hribara u Velikoj Gorici.
Prošlog je ljeta, netom prije nego što su njezini učenici krenuli u četvrti razred, razmišljala o tome kako svojim učenicima približiti priče, opise prekrasnih krajolika, ispreplitanje zbilje i mašte, isticanje dobrote i osuđivanje zloće, kako u njima probuditi ljubav prema hrvatskoj književnosti, kako ih upoznati s likom i djelom naše najpoznatije spisateljice bajki za djecu, a da to ostavi trajan trag kakav „hrvatski Andersen“ i zaslužuje.
Znala je samo da satima lektire na kojima su trebale biti obrađene „Priče iz davnine“ naprosto treba pristupiti na drugačiji način.
Ujedinjene kolegice krenule u projekt
Svoja razmišljanja podijelila je s kolegicama iz Škole – učiteljicom Jadrankom Jelisavac i vjeroučiteljicom Marijom Patrlj – i projekt je dobio svoje temelje. Nazvale su ga „U školi čitamo mi, s ljubavlju Brlićku svi!“.
Kako bi uopće učenicima približile tko je bila Ivana Brlić-Mažuranić i zašto je neizmjerno važna za našu kulturu i povijest, organizirale su zajedničko gledanje dokumentarnog filma na satu razrednog odjela o Ivaninu životu. Učenici su iznosili svoje dojmove, uočavali detalje prošlosti, uspoređivali ih s današnjim vremenom, isticali zanimljivosti i pojedinosti koje su otkrili tijekom gledanja, a njihova reakcija dala im je vjetar u leđa.
Suradnjom učitelja, učenika i roditelja u djelo se mogu provesti i najčarobniji projekti.
Interes je bio velik! Oduševljenje neočekivano! Vidjeli smo da bi to zaista moglo biti uspješno. Nastavili smo suvremenim istraživačkim metodama. Učenike smo podijelili u skupine, razvijali suradnički odnos, istraživački duh i dijeljenje iskustva tako da je svaka skupina morala pronaći pojedinosti o Ivaninu životu: njezino puno ime i prezime, gdje je i kada rođena i umrla, u kojim je sve gradovima živjela, zašto je kao žena spisateljica svoga vremena bila u početku neshvaćena, s kojim je važnim ličnostima iz prošlosti bila povezana, koliko je djece imala, kako su je ona inspirirala za njezina djela, koje se nagrade vežu za njezin rad te koja je sve djela napisala i na koje jezike su bila prevođena.
Pronašli smo gradove u kojima se nalaze ulice i trgovi s Ivaninim imenom i gdje su sve osnovne škole nazvane prema njoj, pojašnjavaju nam učiteljice Stipić, Jelisavac i Patrilj.
Potom je došao red i na samo čitanje. Učenici su samostalno morali pročitati "Šumu Striborovu", a nakon čitanja slijedila je detaljna analiza djela, koja je pokazala koliko su učenici uživali u procesu otkrivanja Ivanine bajke.
Detaljno smo istražili i ispisali neke arhaične riječi i nesvakidašnje oblike riječi s njihovim opisom koji su u bajci spominjani i tako proširili i obogatili rječnik. Učenici petih razreda sa svojom vjeroučiteljicom uspoređivali su sadržaje i simbole bajke s biblijskim motivima: majčin oprost sinu, simbol vatre i ognjišta te vječnu borbu dobra i zla, govori nam učiteljica Stipić.
U kostimima Ivaninih likova
Potom je pak slijedio dio koji su učenici jedva dočekali – kostimirana dramatizacija „Šume Striborove“. Jednako uzbuđeni bili su i roditelji učenika.
Prvo smo krenuli u izradu scenarija za dramatizaciju. U dogovoru s učenicima odlučili smo da to budu tri scene u kojima se spominju svi likovi: uvodna scena u šumi i dovođenje djevojke u kuću, okrutnost žene guje prema starici majci i završna scena u 'Šumi Striborovoj'. U suradnji s roditeljima izradili smo scenu, rekvizite i potrebni materijal za prikaz priče. Roditelji su bili oduševljeni idejom, rado i u velikom broju pridružili se uređenju učionice koja se pretvorila u bajkovitu stranicu prošlosti, ističe Vesna.
Središnji događaj projekta nestrpljivo je bio danima čekan. Kada je napokon došlo vrijeme za kostimiranu večer čitanja bajke u školi, još su se jednom ujedinili roditelji, učenici i učitelji.
Čitava je večer bila praćena povezanom, bliskom i gotovo obiteljskom atmosferom. Učenici su se posebno razveselili nama učiteljicama odjevenima u duge haljine s prekrasnim šeširima na glavama, baš poput onih kakve je nosila Ivana Brlić-Mažuranić. Potpuno smo se uživjeli u bajkovite prikaze i vratili u dane djetinjstva.
Jedna mama pripremila je iznenađenje – ispekla je predivnu tortu koja je na sebi imala sve elemente koji simboliziraju bajku: knjigu s uvodom priče, šumu, Ivaninu fotografiju te smanjeni prikaz šešira, zaštitnog znaka toga vremena. Vriski i sreći nije bilo kraja. Ali zaslužili su, s osmijehom nam govori učiteljica koja dodaje da su učenici tijekom čitavog procesa bili profesionalni, motivirani, suradnički raspoloženi, veseli i zaigrani.
Dakako, čitav su projekt pratili i likovni izričaji, baš poput onih u najljepšim slikovnicama. Učenici su kredom i ugljenom crtali hrvatske velikane, u što je bio uključen i portret Ivane Brlić-Mažuranić. Crtali su likove iz bajki sa svojim licima i unijeli sve osobine u tijek i karakter crtačke tehnike. Akvarelom i bojom oslikali su redoslijed događaja „Šume Striborove“, a sve što su napravili bilo je dio izložbe u velikogoričkom Domu kulture – područnoj knjižnici Galženica s motom „Šuma Hribarova – naša bajka“. Tako je čitav grad mogao svjedočiti kreativnosti i maštovitosti likovnog izričaja desetogodišnjih četvrtaša 4.a i 4.d razreda.
Uzor drugima
Nakon svega što su napravili i naučili o našoj najvećoj književnici, učenici su se uputili i prema Ogulinu, Ivaninu rodnom gradu. Upravo su tamo pokazali koliko su znanja upili, kao i koliko je važno na ovakav način približiti učenicima hrvatsku kulturu i baštinu.
Nema sumnje u to da je u projekt uloženo mnogo truda, vremena i angažmana, no pokazali smo da je suradnjom učiteljica, učenika i roditelja sve moguće. Ostaju nam lijepa iskustva, trajna sjećanja i neizbrisiv trag Ivane Brlić-Mažuranić u našim životima, zaključuju Vesna Stipić, Jadranka Jelisavac i Marija Patrlj.
Nama samo preostaje ugledati se na ovu ideju i iznaći nove načine na koje ćemo učenike zainteresirati za ono najvrjednije što ljudska civilizacija posjeduje – knjigu.
