Jack russell terijeri sasvim su slučajno ušli u život Nenada Bižića. Uzgajao je koker španijele i lhasa apso, a kako je u kući uvijek bilo puno životinja, i Nenadovi sinovi odrastali su uz njih.
Rekao sam im kad navrše 10-12 godina mogu si odabrati svog ljubimca. Stariji sin je u toj dobi odabrao australskog ovčara. No, kad je mlađi došao u tu dob, izrazio je želju za jack russellom. Bio sam šokiran, jer realno, ako čitate članke o njima, ima puno faktora koji vas odbijaju. Opisuju ih kao hiperaktivne pse, često neurotične, da nisu za obitelji s djecom, s drugim životinjama, govori Nenad.
Na svu sreću to ga nije obeshrabrilo, nego je krenuo proučavati. Kontaktirao je kolege kinologe, poznate uzgajivače te pasmine i spoznao da jack russell terijere zapravo prati jedan veliki, uglavnom netočan mit.
Svi ti opisi, članci, portali koji pišu o njima baziraju se na psima bez rodovnica, iz nekontroliranih uzgoja, od ljudi koji pare svoje pse ne vodeći računa o karakteru, zdravlju, izgledu. Nažalost, većina pasa koje srećemo su samo psi u tipu jack russella, bez kontroliranog porijekla, vrlo različiti u izgledu, visini, krivih nogu, leđa. Naravno kada parite dva hiperaktivna, da ne kažem živčana psa, da će i podmladak biti takav. Psi iz kontroliranog uzgoja, od odgovornih uzgajivača su gotovo potpuna suprotnost onome što se o njima piše, objašnjava ovaj uzgajivač iz Velike Gorice koji trenutno ima četiri jackija i jednog australskog ovčara.
Jackije opisuje kao vrlo inteligentne pse privržene obitelji i zainteresirane za sve što se oko njih događa. Za šetnje im ne smetaju klimatski uvjeti. I po kiši, snijegu, hladnoći i vrućini oni će uživati u aktivnostima.
Po tipu dlake mogu biti kratkodlaki i oštrodlaki. Prednost oštrodlakih, koje Nenad i uzgaja, je što se vrlo malo linjaju. Potrebno ih je trimati svaka dva to tri mjeseca da im se ukloni stara i mrtva dlaka, a to kod držanja u stanu čini veliku prednost u odnosu na kratkodlake koji se linjaju stalno, svih 12 mjeseci u godini.
Jack russell terijeri prilagodljivi su različitim prilikama. Kada je igra u pitanju, ili bilo koja aktivnost, pravi su terijeri. Vrlo su žustri i srčani, no, kada se to od njih traži, u stanu, kafiću, restoranu mirni su psi, koji vole odrijemati na krevetu.
Ja sa štencima radim već neke pripreme za odlazak u nove domove, a vlasnicima koji nemaju iskustva uvijek stojim na raspolaganju kako raditi sa štenetom. Preporučujem da odu u provjerene školice za pse, za rad s trenerom koji će ih najbolje usmjeriti kako se prilagoditi i kako psa prilagoditi sebi, ističe.
Veličina jack russell terijera u urbanom je življenju također velika prednost.
To su mali psi, težine od pet do devet kilograma i visine do 30 centimetara, što je vrlo praktično i za držanje u stanu, ali i za osobe koje vole putovati. Uglavnom se vole kupati, plivati, igrati u vodi ili na plaži. Nisu boležljivi, niti izbirljivi po pitanju hrane.
Jack russelli su terijeri, i kao takve ih moramo prihvatiti. No ono sve što piše o njihovoj hiperaktivnosti, ako govorimo o psima iz kontroliranog uzgoja, nije istinito.
Kroz moju kuću je prošlo puno pasa, odgojio sam puno štenaca koji nisu nikada napravili neku veliku štetu. Naravno da sa štencima treba od ranih dana raditi, usmjeravati ih što se smije, a što ne smije. Kako su vrlo inteligentni, brzo nauče što se od njih traži i koliko u svojoj aktivnosti mogu daleko ići.
Vlasnici mojih štenaca su vrlo raznoliki. Od obitelji i s malom djecom, do aktivnih ili manje aktivnih pojedinaca. Od ljudi koji nikada nisu imali psa, do iskusnih vlasnika. Uvijek me razvesele redovite povratne informacije i zadovoljstvo s novim članom obitelji, govori Nenad Bižić te dodaje kako se ljudi danas, na sreću, prije nabavljanja psa informiraju o njihovim karakteristikama.
E sad, na sreću ili nesreću za jackije, kako sam naveo, uglavnom se o njima piše ili u negativnom kontekstu, ili se preporučuju samo aktivni vlasnici koji su spremni puno vremena odvojiti kako u početnom odgoju, tako i u kasnijem životu sa psom. Tako da se prvi razgovori s potencijalnim kupcima svode na sve gore napisano, ali uvijek mi je najdraže kada zainteresirani dođu i posjete nas u našem domu, kada dožive pasminu na licu mjesta.
Nenad ističe i kako je rodovnica, odnosno pedigree, vrlo važan dokument.
Naime, vrlo često mu zainteresirani kažu da im rodovnica nije potrebna, da ne misle ići sa psom na izložbe.
Rodovnica nije dokument za izložbe! Rodovnica je dokument koji potvrđuje prije svega porijeklo psa, te da je uzgajivač morao poštivati stroga pravila uzgojnog pravilnika, gdje se kod odabira parenja strogo vodi računa kako o izgledu roditelja, da odgovaraju propisanom standardu, tako i o nekim zdravstvenim karakteristikama, napominje.
Odgovorni uzgajivači idu i dalje od toga te testiraju svoje životinje na genetske bolesti i strogo vode računa o pasminskim karakteristikama, odnosno karakteru budućih roditelja svojih štenaca. Nenad često dobiva i pitanje jesu li njegovi psi kratkonogi ili dugonogi jack russelli.
Odmah da pojasnimo, dugonogi jackiji ne postoje. Postoji 'slična' pasmina, parson russell terijer, koji su na nešto višim nogama. Kako takve priče dolaze s ulice, gdje neki u leglima dobivaju i više i niže pse, opet se radi o nekontroliranom uzgoju, o roditeljima koji su tko zna kojeg porijekla. Nažalost, zbog popularnosti pasmine, neodgovorni vlasnici pare i pse u srodstvu, sve što imalo sliči na jacka, a to pasmini radi samo štetu i temelj je za neosnovane opise pravih jackija, objašnjava Bižić koji puno pažnje posvećuje i pažljivom odabiru budućih vlasnika svojih pasa, razgovorima o načinu života i uvjetima u kojima će pas živjeti. Sa svakim štenetom treba se raditi i privikavati ga na okolinu, pa tako i na druge ljubimce, ukoliko postoje u kućanstvu.
Moji psi žive u suživotu s macama, papigama, kokicama na dvorištu i nikada nisam imao nikakvih problema. I meni su dolazili novi psi, koji nisu odrasli u takvom suživotu, i nikada nisam imao problema. Vrlo često s macom navečer legnu zajedno u krevet, ili 'kradu' kokicama hranu na dvorištu. Neki od mojih štenaca u suživotu su s konjima, kozama, tvorovima, kornjačama... Sve ovisi o tome kako se sa psom radi i kako ga se privikava, kaže. Jack russell terijeri generalno nisu boležljiva pasmina. Postoje neke bolesti za koje postoje i genetski testovi, no kod odgovornih uzgajivača, koji su testirali svoje životinje te isključili pse koji su nosioci bolesti, takvi su slučajevi smanjeni na minimum. Najčešće su to bolesti patela i očiju.
Potpuno druga priča je u nekontroliranom uzgoju. Vrlo često viđam pse s krivim nogama (što je nažalost vlasnicima simpatično, ali životinji stvara velike probleme u kretanju), krivih leđa, a o 'lošem' karakteru da ne govorim, dodaje Bižić pa poručuje svima koji žele imati pravog psa u maloj veličini, aktivnog člana svoje obitelji, uvijek veselog i zainteresiranog za sve što se događa oko njega - jack russell je pravi izbor.
Pasmina s kojom vam nikada neće biti dosadno, koja voli izvoditi trikove, koja će vas pratiti u vašim aktivnostima, trčanju, vrtlarenju, igrama s loptom, zabavi u stanu - nema boljeg izbora. Tu je već spomenuto, vrlo slabo linjanje (gubljenje dlake) kao velika prednost, kaže Nenad Bižić iz Velike Gorice, uzgajivač jack russell terijera.
