Kako bismo obilježili Svjetski dan djedova i baka, koji svake godine slavimo 28. srpnja, zaputili smo se u dom za starije i nemoćne. Ondje nas je dočekala 84-godišnja gospođa Nevenka Ostojić, nestrpljiva da s nama podijeli životnu priču.
Nismo se ni upoznali, a baka nam je već uputila najmiliji pogled na svijetu. Evo mojih novinarki, rekla je ushićeno, kao da je dobila najveći poklon na svijetu. U ruci je već držala veliku fotografiju na kojoj pozira sa svojom obitelji, a iz džepa se nazirao mobitel.
Bako, pa vi surfate?
Itekako, ja sam ti jedna suvremena baka, ponosno je istaknula i odmah predložila tijek razgovora.
Ja bih krenula od početka pa ti onda uzmi što ti treba, može?, upitala nas je gospođa Nevenka, a mi smo upalili diktafon i slijedili upute. Ipak smo došli po njezinu životnu priču. Toplu, bogatu i inspirativnu. Priču koja će, nadamo se, i vas potaknuti da nazovete svoju baku.
Rodila sam se 1940. u Rumi i bila sam prvo žensko dijete u našoj obitelji. Mama je bila malo uplašena kad je rodila djevojčicu, ali moj me tata beskrajno volio, započela je baka Nevenka.
Ondje je završila veliku maturu, a paralelno je pohađala i glazbenu školu. Naučila je svirati harmoniku i klavir, koji zasvira i danas u domu.
Baku Nevenku je njezin otac poslao u Zagreb. Ubrzo se cijela obitelj preselila u Zagreb, a gospođa Nevenka je upisala fakultet.
Htjela sam studirati medicinu, ali nisam htjela biti obični liječnik, već kirurg. Moj stric je rekao da on svoga sina nikad ne bi dao ženskome kirurgu u ruke pa sam odustala od medicine i upisala biotehnološki fakultet.
I onda sam slučajno došla na praksu u Mljekaru, to je bilo 1964. godine. Tada su nastale osnove za tvornicu sladoleda Ledo. Bio je ondje jedan mali pogon gdje se punio sladoled. Ja sam kao studentica sjedila za stolom i pakirala sladoled u vrećice tako da sam bila cijela čokoladna, govori baka dok naviru sjećanja.
Svaki mjesec kad bi dolazila po stipendiju, gledala je kako gradilište raste, a tadašnji direktor je uglas vikao da je ona šefica njegova laboratorija. Tada je imala tek 24 godine, a na tom je radnom mjestu provela čak 30 godina. Svestrana baka Nevenka uz posao u struci i glazbu koju je živjela, jedno je vrijeme radila i kao skijaška sutkinja, iako skijati baš i nije znala.
U to je vrijeme upoznala svog supruga Andriju s kojim je ubrzo dobila dva sina. Živjeli su bajku čak tri desetljeća.
A onda je krenula oluja – u Hrvatskoj, ali i u njezinoj obitelji.
Naš brak je trajao 30 godina, a onda mi je umro od raka. Stariji sin je radio u policiji, a mlađi je morao u Novake u Koprivnicu. Bila je to 1995. godina, a zbog rata sam se morala i umiroviti.
Poslije njegove smrti sam imala simpatije, ali nisam nikome otvorila srce. Ne mogu reći da je moje srce ostalo mrtvo-hladno, ali ostala sam sama.
I moram vam reći da nije istina da postoji samo jedna prava ljubav u životu. Ljubav se ne može objasniti, često ti ne bude jasno ni kako ni zašto se dogodila. Za ljubav nismo mi odgovorni, ona nam se dogodi, a mi odlučujemo što ćemo sa njom, govori baka Nevenka.
Kako čovjek preživi smrt voljene osobe?
Radom! Mene je rad spasio. Nakon što je moj suprug umro, ja sam odmah sljedeći dan fugirala pločice na terasi. Otišla sam na otvoreno sveučilište i upisala sam tečaj keramike. Imala sam čak i izložbe.
Brinula sam o svoja dva sina, brinula sam o dvije kuće, radila sam da preživim. Nakon prvog sina sam ostala trudna i izgubila bebu u osmom mjesecu trudnoće, ali i to sam preživjela.
A onda su ponovno došli oni lijepi životni trenuci o kojima je zapravo ovaj intervju
Postala sam baka!
Svatko jutro zahvalim Bogu jer imam djecu, što su oni osnovali svoje obitelji i što imam dvije unuke i jednog unuka. Unuke žive u Njemačkoj, imaju 18 i 16 godina. A unuk ima 16 godina, živi u Zagrebu i ide u gimnaziju.
Obožavam ih. Cure vole putovati i stalno snimaju filmove na TikToku i šalju svojoj baki. Jedna od mojih unuka želi studirati medicinu, kaže da je to njezina baka željela, a druga je na konzervatoriju položila pjevanje. Iako dođu samo jednom godišnje, čujemo se svaki dan.
Hvala Bogu da postoji tehnika! Što bih ja bez toga? Bila bih tužna i jadna.
Znači, ne mislite da digitalno doba ima svoje nedostatke?
Ne! Neka gledaju mladi u mobitele, gledam i ja! Imam What's App i Skype. Obavezno se zovemo na video poziv, svaki dan. Išla sam na tečaj da naučim raditi s kompjuterima. Bila sam tamo jedina stara pa su me zafrkavali ako bude kakva provala u mirovinskom da će znati da sam to bila ja, kroz smijeh nam govori baka Nevenka.
Kad se rodila njezina prva unuka, često je odlazila u Njemačku, toliko često da može reći da je s njima živjela. Kuhale su, igrale se, baka je svirala, a djevojčice su pjevale. Bila je s njima i kad su krenule u školu, a onda se razboljela.
2018. je operirala koljeno, a nakon toga ju je uhvatila korona. Počela je padati, kaže, a lomovi su se samo nizali. Tako je 2021. došla u dom na Trešnjevci.
Mislila sam da neću dugo biti u domu – mjesec ili dva pa ću valjda umrijeti. Ali evo, već sam tri godine ovdje. Oni se trude maksimalno i imamo baš sve što nam treba. Prilagodila sam se i upoznala društvo, ovo je sada moja druga obitelj, govori baka s nimalo tuge, nasmiješena i sretna.
I ponavlja nam istu rečenicu kao s početka našeg razgovora.
Djeco, kakav sam ja lijepi život imala. Radila sam posao koji sam voljela, imala sam ljubav svog života. S njime sam stvorila dva prekrasna sina, a oni su mi dali moje unuke, moju najveću sreću u životu.
Ne mogu izdvojiti najljepšu uspomenu jer je cijeli moj život jedna lijepa uspomena. Svi su prema meni bili dobri i puni poštovanja.
A što biste poručili mladima?
Bakama i djedovima ne treba ništa drugo nego da vas vide i da vas čuju. Poštujte druge ljude, živite u ljubavi i radite, ali radite samo ono što volite!
Pročitajte 10 životnih lekcija koje su nas naučile naše bake.
