Njezin put prema današnjem radu započeo je mnogo prije nego što je postala edukatorica i savjetnica. Bio je to osobni proces, obilježen iskustvima koja su je naučila kako bol može postati izvor snage i razumijevanja. Ponekad iz muke doista postanemo junaci, a ponekad se, kako kaže, slomimo. Tanja je izabrala svoj put i pretvorila svoju bol u kompas koji danas vodi roditelje prema odnosu u kojem se djeca osjećaju viđeno, voljeno i sigurno.
"Istina je da ponekad iz muke postanemo junaci. Ali ponekad ne – ponekad se jednostavno slomimo. Neko će dijete u stresnoj situaciji razviti obrambene mehanizme koji mu pomažu da preživi, da se prilagodi. Ali ti isti mehanizmi često kasnije stvaraju poteškoće u odnosima, u bliskosti, u načinu kako doživljava sebe i svijet. Neka djeca neće imati taj kapacitet.
Ja sam svoj junak postala onog trenutka kada sam svoju bol pretvorila u pomaganje drugima. U pomaganje roditeljima da svojoj djeci mogu dati najbolju verziju sebe.
Želim da svako dijete odrasta u obitelji u kojoj je poštovano i bezuvjetno voljeno. U obitelji gdje se ne kažnjava zato što se ponaša kao dijete, nego razumije. Gdje roditelj može regulirati sebe i biti sigurnost svom djetetu. Gdje se trauma ne prenosi, nego iscjeljuje."
Svoj profesionalni put Tanja je započela vrlo mlada, vođena željom da razumije sebe i odnose. Iz osobnog iskustva izrasla je njezina misija.
"To je bio trenutak kada su se moji roditelji beskrajno svađali, a ja sam to slušala iz svoje sobe.
Bilo je razdoblja kad bih zaspala uz njihovu svađu i budila se uz nju. Dijete tada osjeća kao da se sve ruši, kao da gubi tlo pod nogama. Ako u tim trenucima nema podršku – ostaju rane.
Sjećam se da sam tada plakala i zamišljala sebe kako jednog dana ležim u krevetu, grlim svoje dijete, a kraj mene je suprug koji grli mene. To mi je bio osjećaj sigurnosti koji sam tada trebala.
Kad sam krenula na fakultet, imala sam osamnaest godina, voljela sam psihologiju i odnose i znala da mora postojati neki drugačiji način. Krenula sam i na psihoterapiju – trebala sam nekoga tko će me čuti. Tada sam rekla sebi: 'Želim pomoći mladim ljudima koji se osjećaju kao ja.' Vrlo brzo, gotovo nesvjesno, počela sam pisati o odgoju i odnosima, i moj je posao nastao bez plana – iz iskrene želje da razumijem i povežem.
Nakon magisterija iz ranog i predškolskog odgoja nastavila sam se educirati za rad s roditeljima, djecom i odraslima kroz dvije psihoterapijske edukacije.
Danas znam da je upravo ta djevojčica koja je plakala u svojoj sobi bila početak svega ovoga. Znam i koliko toga i dalje nosim u sebi, kao i mnogi drugi, upravo zbog tih iskustava. Zato mislim da ne trebamo romantizirati traumu niti govoriti da nas ona nužno čini jačima. Nisu potrebne.''
Život sam po sebi donosi dovoljno izazova i teškoća te nije dobro djecu lišiti iskustava kroz koja rastu.Ali postoji granica – ona gdje izazovi prestaju biti poticaj i postaju povreda .
Roditeljstvo je odnos, ne borba
Tanja ističe da je roditeljstvo proces koji traži stalno učenje, ne zbog savršenstva, već zbog povezanosti.
''Roditeljstvo nije nešto što ćeš naučiti iz dviju knjiga. Roditeljstvo je priča u kojoj si ti glavni lik – onaj koji pokreće, koji uči i koji piše priču. Naravno, tu je i temperament djeteta, ali bez obzira na to kakav on bio, mi smo ti koji prilagođavamo pristup i gradimo odnos – ovakav ili onakav. Odnos je uvijek dvosmjeran i uvijek počinje s nama jer se dijete TEK razvija. Rad na sebi nikad ne prestaje. Da bismo mogli primijeniti savjete o odgoju, zadržati mir i biti roditelj koji vodi s ljubavlju, moramo učiti mijenjati sebe. Roditelji često misle da trebaju kazniti dijete ili mu nešto oduzeti kako bi ga 'naučili poslušnosti'. Ali dijete je samo dijete."
Naglašava da roditelji koji shvate da promjena počinje unutar njih zapravo otkrivaju koliko odgoj može biti mirniji i ispunjeniji.
Ponašanje je njegova komunikacija – poruka sa šifrom. Na nama je da otključamo tu šifru i razumijemo što dijete zapravo poručuje. Svaka naša reakcija u odgoju više govori o nama nego o djetetu.
"Kako dijete raste, tako nas pokreću nova razdoblja – svako dotakne nešto u nama što je još neizliječeno. Ako smo mi u svojoj adolescenciji ostali bez podrške, teško ćemo izdržati bunt svog tinejdžera. Ako kao mali nismo smjeli biti ljuti, teško ćemo podnijeti ljutnju svog djeteta. Roditelji koji razumiju da ne mogu promijeniti dijete dok ne mijenjaju sebe – ti roditelji prigrljavaju put rasta. To je onaj trenutak kad roditeljstvo prestaje biti borba i postaje odnos koji iscjeljuje i dijete i roditelja."
Doza profesionalnosti, pristojnosti i poštovanja prema standardima
Tijekom trogodišnjeg života u Londonu Tanja je radila u Montessori vrtiću kao qualified teacher te završila edukaciju za strategijske intervencije pod vodstvom jedne od svjetski najpoznatijih obiteljskih psihoterapeuta Cloe Madanes – začetnice strategijske obiteljske psihoterapije.
''Mnogo više mi se sviđa naša toplija kultura, ali postoji nešto što bih voljela da usvojimo od onoga što sam vidjela u Londonu. Ondje se, jednostavno rečeno, više drže pravila i standarda.
Ne bih rekla da obitelji trebaju nešto 'usvojiti', ali kao društvo i sustav – da.
Tamo se, primjerice, ne može dogoditi da djelatnik u vrtiću udari dijete, a da to prođe nezapaženo. Kod nas, nažalost, još uvijek može. Imam osjećaj da ondje postoji profesionalni standard ispod kojeg se ne ide, dok kod nas često sve ovisi o osobi, njezinu danu i okolnostima – od bolnica, škola do vrtića. To nije samo stvar uvjeta rada, nego i kulture. U vrtiću u kojem sam radila na dvadesetero djece bila su četiri odgojitelja, a ja sam povremeno dolazila kao qualified teacher i osmišljavala edukativne aktivnosti. Kod nas su standardi broja djece na jednog odgojitelja često samo na papiru, a u praksi se lako prekorače, pa u skupinama zna biti više djece nego što bi smjelo, uključujući i djecu s teškoćama, što dodatno zahtijeva manji broj. Voljela bih da posudimo tu dozu profesionalnosti, pristojnosti i poštovanja prema standardima – u svakoj domeni, ne samo u odgoju. To ne znači izgubiti toplinu, nego dodati strukturu koja zapravo čuva i djecu i odrasle.''
Majčinstvo kao ogledalo
Kao majka dvoje djece, Tanja svakodnevno uči o odgoju, ne samo u teoriji i radom s roditeljima nego i uz vlastite, vrlo stvarne situacije kod kuće. Upravo joj je majčinstvo, kaže, najveća učionica – jer nigdje se granice, emocije i ljubav ne susreću tako iskreno kao u odnosu s djetetom.
"Svaki put kada se moje dijete ponaša 'najgore na svijetu', a ja umjesto kazne odlučim ostati prisutna i postavim granicu s ljubavlju – tada me pogodi spoznaja koliko me zapravo treba. Tada pomislim na svu djecu koja u takvim trenucima dobiju odbacivanje i to me uvijek dirne.
Jer mi roditelji smo im sve na svijetu. Bez našeg kontakta njihov mozak doslovno signalizira da ne može preživjeti.
Drugi su ti trenuci u kojima vidim koliko djeca uče gledajući nas. Kad vidim kako moje dijete, zahvaljujući odnosu koji gradimo, samo zna prepoznati što mu se događa, prekinuti nepoželjno ponašanje i zatražiti umirenje – jer je naučilo gledati ispod površine svog ponašanja. To su trenuci koji me podsjete da djeca ne uče kroz kazne, već kroz naš primjer.
I ima onih svakodnevnih trenutaka koji nas 'spuste'. Jednom sam kćeri u afektu rekla: 'Što je s tobom?!' i odmah pomislila: 'Bi li voljela da ona to tebi kaže?'
U tom sam trenutku sama sebi rekla - ako tako govoriš s njom, moraš prihvatiti da ona isto tako može razgovarati s tobom jer to od tebe uči. U odgoju zato najviše gledam sebe – kakav sam ja primjer svojoj djeci, kakvo ponašanje modeliram?
Jer djeca ne uče iz onoga što im govorimo da rade ili ne rade, nego iz onoga što vide u nama – kako dišemo, kako se smirujemo, kako reagiramo kad nam je teško, kako mi razgovaramo s njima kad nam ne paše što rade i sl."
Tri rečenice koje mijenjaju sve
Tanja često roditeljima kaže da male promjene u komunikaciji donose najveće rezultate, a ovo su tri rečenice koje mijenjaju sve:
1. Tu sam za tebe. (I onda kad se ponašaš loše.) Djeca trebaju znati da smo tu i kad griješe jer svako loše ponašanje ispod ima emociju ili potrebu. To im daje sigurnost, temelje za samoregulaciju i pozitivnu sliku o sebi.
2. Volim te i kažem ne. Ljubav i granice su jedno u odgoju. Granice su zaštita djeteta. Granice nisu vika i kazna. Kad dijete čuje i jedno i drugo, osjeti sigurnost jer ga roditelj vodi dok uči funkcionirati u ovom svijetu. Naravno, to 'volim te' ne mora biti izrečeno uvijek – pravilno postavljanje granice nosi energiju ljubavi i zaštite, a ne grubosti.
3. Kako ti je sada u tijelu? Ova rečenica uči dijete prihvaćanju emocija i slušanju signala svog tijela, daju mu osjećaj da si tu za njega i stvara kognitivnu rezonancu (osjećaj da ga osjećamo), a to je trag koji u mozgu (i tijelu) djeteta ostaje i kad te nema.
Samopouzdanje se ne gradi pohvalama
Tanja vjeruje da se samopouzdanje ne stvara riječima, već iskustvom, onda kada dijete osjeća da smije pokušavati, griješiti i biti autentično.
"Mogla bih o tome pisati satima jer gotovo svaki dio mog rada i svaka edukacija imaju isti cilj – razviti samopouzdano, a naravno, istovremeno i odgovorno, empatično dijete.
Samopouzdanje se ne stvara pohvalama, nego iskustvom u kojem dijete osjeća da mu vjerujemo, da smije pokušavati, griješiti i istraživati. Samopouzdanje raste kad ga potičemo na samostalnost u skladu s njegovom dobi i kad mu dajemo priliku da nešto napravi samo, bez previše intervencije uz puno strpljenja, koje nam danas nedostaje.
Djeca primaju puno toga gotovog i materijalnog, a nedostaje im da smo spori i sačekamo, da živimo u trenutku u kojem se oni razvijaju. Velik dio samopouzdanja gradi se kroz naš odnos s djetetovim emocijama. Kad ih validiramo, učimo ga da vjeruje sebi i svom tijelu – a to je pravo samopouzdanje: znati slušati sebe.
Način na koji reagiramo na pogreške ili 'loše ponašanje' presudno oblikuje djetetovu sliku o sebi. Kad dijete griješi, ono to ne čini zato što želi biti 'zločesto', nego zato što još ne zna kako bolje izraziti emociju ili zadovoljiti potrebu. Ponašanje uvijek ima dublju priču. Ako tada posegnemo za kaznom, dijete ne uči odgovornost – nego stid i sumnju u sebe. A to ne gradi samopouzdanje, nego ga potkopava.
Zato je naš zadatak da budemo vodiči, a ne suci. Da dijete osjeti da ga razumijemo i kad pogriješi – jer upravo tada najviše uči tko je i koliko vrijedi. Roditeljima je to teško, no kad promijene uvjerenja i nauče razumjeti svoje dijete – sve se mijenja. Odgoj postaje lakši, obitelj mirnija, djeca zrelija."
"Djeca su danas 'zahtjevnija' jer su praznija"
Na često pitanje o "zahtjevnoj" današnjoj djeci Tanja vraća fokus na odrasle. U njezinu radu s roditeljima ta se tema javlja gotovo svakodnevno. Mnogi joj dolaze s osjećajem da su iscrpljeni, da djeca "više ne slušaju" ili da je odgoj danas teži nego prije. No Tanja objašnjava da problem nije u djeci, nego u ritmu života, u kojem odrasli često nemaju dovoljno vremena, prostora ni mira da istinski budu prisutni.
"Roditelji trebaju učiti što zapravo znači voditi. Kako biti vođa koji daje djetetu ono što mu treba, a ne sve što poželi. I za to ne postoji jedan ili tri savjeta koja vam mogu napisati. To je proces koji prolazimo kroz edukacije, koje je do sada prošlo više od 10.000 roditelja.
Djeca su danas 'zahtjevnija' jer su praznija, jer ih previše vodimo iz aktivnosti u aktivnost, iz obaveze u obavezu. Provode puno vremena u ustanovama i na treninzima, a premalo s roditeljima, bakama i djedovima.
Nema dovoljno onog praznog prostora u kojem dijete može jednostavno biti. Nema više šire obitelji, fokusirani su samo na vršnjake i njima se vode.
Ako želimo manje zahtjevnu djecu, moramo se mijenjati mi. Jer svaka promjena počinje unutar nas samih.
Roditelji s kojima radim kažu da, otkad razumiju kako biti vođa i istinski razumjeti dijete te otkad daju djetetu ono što mu stvarno treba, odnosi u obitelji postaju mirniji, ima manje drame, a djeca pokazuju zavidne vještine emocionalne inteligencije, koje ih čine ponosnima."
"Mama, umiri me."
Za Tanju je najveće postignuće emocija roditelja i promjene koje vidi u njihovim obiteljima.
''Najveće postignuće za mene su uvijek roditelji – njihove suze, njihovi uvidi i zahvalnost koju osjećaju kad vide promjenu u svojoj obitelji. To se ne može opisati riječima. Kad mi napišu da njihovo maleno dijete sada rješava sukobe s bratom ili sestrom na isti način na koji oni to rade s njim, svjesni koliko djeca uče kroz model, to me uvijek dirne do suza. Ili kad mi kažu da im dijete, umjesto da se rasplače i viče, kaže: 'Mama, umiri me', tada znam da su naučili nešto što ostaje za cijeli život. U tim riječima vidi se koliko se zapravo događa promjena u samom roditelju. Promjena koja ide mnogo dublje od jednog savjeta ili trika da dijete posluša.
Jedan od najljepših trenutaka je kad roditelji primijete da se ne mijenjaju samo oni nego i njihova djeca: da više razumiju drugu djecu, da gledaju ispod ponašanja – jer upravo to i sami doživljavaju od svojih roditelja. Primjerice, jedna mi je mama napisala kako je njezino malo dijete u parku na ponašanje nekog djeteta reklo: 'Treba mu zagrljaj', što govori koliko je već maleno dijete svjesno da je naše ponašanje oblikovano našim emocijama i potrebama.''
Kazna uči povlačenju i strahu. Vika uči grubosti i omalovažavanju. Ignoriranje uči osjećaju da nisi vrijedan. Sve to ne može stvoriti dijete – ni odraslu osobu – koja je dobra prema sebi i drugima. Samo dobrim možemo poticati dobro.
Dijete ne traži savršenstvo, nego prisutnost
U moru savjeta o roditeljstvu Tanja Hrvatin Šimičić uvijek se vraća na ono bitno – odnos. Vjeruje da dijete ne treba savršenog roditelja koji nikad ne pogriješi, nego onog koji je spreman stati, pogledati, priznati i ponovno pokušati. Roditelj koji vidi ispod ponašanja, koji razumije da svaka emocija, i ona "teška", traži povezanost, a ne kaznu.
"Svako dijete treba oči koje ga vide dublje od površine – dublje od ponašanja. Oči koje ga razumiju baš onako kako si i ti nekada trebao biti viđen i shvaćen. Roditeljstvo je teško. Ali sjeti se – ti si svom djetetu ogledalo. Ne postoji savršen roditelj, ali postoji onaj koji je spreman rasti."
Priču o Tanji Hrvatin Šimičić, edukantici psihoterapije, edukatorici i savjetnici za odgoj, donosi vam DoNatural. Više na temu "Tko puni tebe?" s ciljem da roditelji osvijeste kako ne mogu emocionalno puniti svoju djecu ako su sami prazni, Tanja će govoriti na panel-diskusiji i radionici "Vrijeme je za mene powered by BIPA", koje će se održati 11. 11. u hotelu Amadria. Pratite nas jer uskoro donosimo više detalja o prijavama na taj jedinstveni događaj.
Sadržaj je napravljen u produkciji Nova Studija, native tima Nove TV, u suradnji s partnerom DoNatural po najvišim profesionalnim standardima.
