Tim se pitanjima bavio i jedan od najpoznatijih komediografa svih vremena, francuski književnik Molière, pravog imena Jean-Baptiste Poquelin.
Rođen 15. siječnja 1622. u imućnoj obitelji, postao je pravnik, no odrekao se te struke, postao glumac, pa čak i osnovao vlastitu glumačku družinu. S vremenom je počeo prerađivati talijanske farse, a potom i sam pisati autorske tekstove.
U njima je najčešće Ismijavao ondašnje društvo, staleške predrasude, pokvarenost plemstva i gramzivost buržoazije, a nije prezao ni od osude licemjernog svećenstva. Tim je razvio talijansku komediju intrige u društvenu komediju i komediju običaja s tragikomičnom pozadinom u kojima veličina komičnoga doseže razmjere tragičnoga.
Tako je bilo i s jednom od njegovih najpoznatijih komedija naslova Škrtac. Vrlo bliska komediji Skup našega književnika Marina Držića, Molièrova se komedija bavi novcem kao sredstvom koje pokreće svijet, kao i ljudskom ohološću i škrtošću.
Glavni junak, bolesno škrti Harpagon, otac je sina Cléantea i kćeri Elise, no od njih mu je draža njegova škrinjica sa zlatom. Iako imućan, strogo prebrojava svaki novčić, pazi na to da se ne troši „nepotrebno“ na hranu i druge „luksuze“, a u tome mu pomaže sluga Valere, koji skriva svoje pravo imućno porijeklo samo kako bi mogao biti blizu Elise.
Molière se bavio pitanjem novca i ismijavao način na koji on utječe na međuljudske odnose.
Kada se, pak, u Parizu pojavljuje i prelijepa djevojka Mariane, Harpagon dobiva i drugu zanimaciju osim opsesivnog čuvanja svog blaga – uz pomoć svodnice Frosine odlučan je da će se vjenčati s mladom djevojkom. No u nju je istodobno zaljubljen i njegov sin Cléante. Niz komičnih situacija koje slijede otkrivaju koliko je novac u to vrijeme bio važan i za sklapanje brakova te „miran“ obiteljski život, ali i položaj žena 17. stoljeća koje bez novčane zaštite muških članova obitelji nisu imale mogućnost za iole pristojan život.
Iako napisana u vrijeme klasicizma, ova je komedija aktualnija nego ikada, napose zbog postojanja društvenih mreža. Brojna su istraživanja pokazala kako je provođenje vremena na društvenim mrežama štetno za naše mentalno zdravlje jer nas tjera da se uspoređujemo s drugim ljudima i time što njihove objave predstavljaju. Za njihova putovanja diljem svijeta, najnovije modele odjeće, obuće i modnih dodataka svakako je potreban novac, bilo da dolazi iz njihova ili tuđeg džepa. I to je trenutak u kojem počinje stvaranje naše ljubomore – svjesni smo toga da bismo sve to mogli imati i mi, ali nam nedostaje, kako mislimo, ključni element – novac.
S druge strane, istraživanja o sreći koja se provode svake godine te uvijek Finsku i Dansku stavljaju na sam vrh ljestvice, ne vide novac kao presudan element sreće, ali niti ne negiraju njegovu važnost. Maik Wiking, autor svjetski poznate knjige Lykke: Potraga za najsretnijim ljudima na svijetu, novac vidi kao sredstvo bez kojeg ne možemo.
No ono što je presudno u tom razumijevanju novca kao elementa sreće je način na koji se on koristi. Dakako da nam je novac nužan za svakodnevno preživljavanje i da se i najveća tuga lakše prebrodi s debljim bankovnim računom, no nije tajna da bogataši vrlo često i nisu najsretniji ljudi.
Pa u čemu je onda problem? Što to oni rade pogrešno? Wiking smatra da je ključno kako se novac koristi. Najnovija modna kolekcija, novi model automobila ili mobitela, velika kuća na moru i slično možda zvuče primamljivo na prvi pogled, ali neće nam donijeti sreću. Umjesto na materijalne stvari, novac treba trošiti na iskustva.
I upravo je to problem s kojim se susrećemo kao, budimo realni, balkansko društvo. Često novac vidimo kao sredstvo koje nam je nužno da bismo se pokazali susjedima, nekadašnjim školskim kolegama s kojima nam je jedini kontakt onaj putem društvenih mreža, kako bismo same sebe uvjerili da vrijedimo ili kako bismo se utješili. No takvo je zadovoljstvo vrlo kratka vijeka.
Naizgled male, no zapravo velike stvari su te koje čine istinsku sreću.
Baš kao i Danci, tako je i Harpagon trebao novac trošiti na ono što bi usrećivalo čitavu obitelj, a ne ga bolesno čuvati narušavajući pritom i vlastito zdravlje. Iako je u konačnici novac pomogao da dođe do razrješenja komičnih situacija te da se sklope i brakovi iz ljubavi (a ne samo radi materijalnih prosperiteta), on ne jamči da će ljubav tu i ostati budemo li se usredotočivali samo na materijalni dio.
No zasigurno kroz glavu onima koji ga nemaju prolazi to da je lako govoriti onima koji ga imaju. Međutim, i sama sam bila u situaciji kada sam ga i imala i kada nisam imala baš ništa. U tim me trenutcima neopisivo živciralo kada bi mi drugi, i to redom imućni ljudi, govorili da se moram smiriti, da previše kukam i slično. Pomislila bih: Voljela bih tebe vidjeti kako ne bi kukala s praznim računom!
Dakako da bi bilo lakše i da bih mnogo brže uspjela da sam imala bogate roditelje i dobro zaleđe, a ne da je recesija uništila obitelj na bezbroj načina, no čak i kada mi se dogodio poslovni uspjeh, a s time i mnogo bolje stanje na računu, to mi samo po sebi nije donijelo sreću. Kada bih god mogla, sudjelovala sam u humanitarnim akcijama i u tim se trenutcima mnogo bolje osjećala. No ni taj osjećaj nije dugo trajao.
Sve dok nisam shvatila da je za bolji život potrebna hrabrost za riskiranje, unutarnje zadovoljstvo, rad na međuljudskim odnosima, prijateljstvo i ljubav.
Naravno, lijepo je otići na neko putovanje, počastiti se večerom ili barem u trgovini ne uspoređivati koji je jogurt jeftiniji za 20 lipa, no ako izostaje sve gore navedeno, ni osjećaj kada ne morate svaki dan provjeravati bankovni račun ne donosi baš nikakvo zadovoljstvo. Naizgled male, no zapravo velike stvari su te koje čine istinsku sreću.
