Osoblje studija bilo je vrlo ljubazno i profesionalno. Kako mi je to bilo prvi put da uopće ulazim u takav studio, a o tetoviranju da i ne govorimo, detaljno su mi pojasnili cijeli postupak (iako mi moj novinarski istraživački duh nije dao mira pa sam i sama prije detaljno proučila brdo informacija).
Postavili su mi i nekoliko pitanja koja se tiču zdravstvenog stanja, a i ranije mi napomenuli da obavezno moram jesti prije samog tretmana.
Za mene to nije bila nikakva nagla odluka, nikakvo praćenje trendova i koječega. Ne.
Za nekoliko minuta tattoo-majstorica napravila je skicu na papiru, preslikala je na moju detaljno očišćenu kožu, a desetak minuta kasnije počeo je čitav proces. Lagala bih kada bih rekla da me u tom trenutku nije uhvatila panika i da nisam htjela pobjeći. No nisam. Znala sam zašto to činim i koliko mi je važno.
Brzo i ne tako bolno
Kako je bila riječ o relativnoj malenoj tetovaži crne boje, čitav je postupak trajao 45 minuta. Da budem iskrena, očekivala sam da će boljeti mnogo jače. Osjetila sam samo povremene ubode i laganu nelagodu na predjelu na kojem se izravno ispod kože nalazi kost.
Iznenadila sam se kada je tattoo-majstorica rekla da smo već gotovi. Potom mi je zamotala tetovažu i dala detaljne upute o tome kako se moram brinuti za tetovažu. Naime, koliko god lijepo izgledala, tetovaža je svojevrsna rana na koži i prije samog postupka morate znati u što se upuštate.
Tijekom prvog dana neizostavna je pokoja kapljica krvi, a narednih dana i svrbež te ljuštenje kože. No uz pravilnu brigu koja uključuje mazanje kremom, ispiranje dva puta dnevno i nipošto češkanje po tom dijeu kože, tetovaža zacjeljuje u nekoliko dana.
I pozitivni i negativni komentari
Iako nisam pobornik stavljanja intimnih trenutaka na društvene mreže poput Facebooka, iz nekog razloga, ni sama ne znam zašto, stavila sam fotografiju svoje tetovaže, uz smiješka i šaljivi komentar da mi je odlazak stomatologu još uvijek bolniji nego ovo iskustvo. Naišla sam na pozitivne komentare, ali i na one druge. Jedna moja poznanica komentirala je kako ne razumije tu modu obilježavanja tijela. I poštujem njezino mišljenje.
Moja je tetovaža smještena na leđima. Da me prvi put vidite, nikada ne biste pomislili da imam tetovažu. No za mene to nije bila nikakva moda, nikakva nagla odluka, nikakvo praćenje trendova i koječega. Ne.
Sada na leđima zauvijek imam pero koje meni simbolizira ono pero koje me spasilo, koje mi je pokazalo da sam mnogo jača i hrabrija nego što sam to ikada mislila. Samo moje pero.
Tetovirala sam se u prijelomnom trenutku u životu. Manje od 48 sati nakon što sam navršila onu okruglu brojku koje sam se toliko užasavala. Da. Trideset. Sada sam prvi put uopće zapisala ovu brojku i moram priznati da sam se stresla. Osjećam se kao da mi je 25.
Nije me strah starenja koliko činjenice da nisam postigla sve ono što sam kao mala mislila da hoću do ove dobi. Posljednjih nekoliko godina za mene je bilo, najblaže rečeno, vrlo teško. I nikada do ove godine o tome uopće nisam govorila.
Jedini koji je sve znao bio je moj zaručnik. Čak je i najbolja prijateljica ostajala bez komentara kada bih samo onako usput spomenula da se čudim sama sebi kako sam preživjela sve ono što jesam, očito žudeći za time da me netko čuje. Preokrenula bi temu u nekom drugom smjeru.
Jer ni ona nije znala. Uvijek bih stavljala veseo osmijeh na lice na kavama, a plakala u tišini svoje sobe dok je vani bio mrak koji je jedini znao sve moje tajne.
Počevši od dugotrajne nezaposlenosti, nemogućnosti pronalaska posla u struci na pošten način, stotina i stotina poslanih molbi diljem nekoliko hrvatskih županija, usamljenosti, osjećaja da kaskam za svim vršnjacima, nemogućnosti roditeljstva zbog začaranog kruga nezaposlenosti, drastičnog rušenja obiteljskih odnosa, upoznavanja pravih lica ljudi kada sam bila na samom dnu života, naglog nakupljanja kilograma i slično.
Pero za nove početke
No u posljednjih godinu i pol dana sve se počelo mijenjati. Jako polako, ali ipak mijenjati. I to ne zato što mi je netko pomogao, nego zato što sam se naprosto pokrenula. Pitala sam se jesam li doista pohađala jednu od najboljih hrvatskih gimnazija i zahtjevan fakultet i završila ga s visokim prosjekom da bih sada sažalijevala samu sebe, da bih noći provodila u suzama i u gutanju hrane. Da bih sjedila šćućurena na podu i pitala se zašto se sve to meni događa?
Ne, nisam. U redu, do posla u struci teško da ću ikada doći a da ne preokrenem svemir naglavačke, no to ne znači da ne vrijedim, iako su mi neki tvrdili upravo to.
Okrenula sam se onome što me spašavalo tijekom najgorih trenutaka – pisanju, jeziku i knjigama. I upravo je ono u čemu sam najbolja iznjedrilo divna nova poznanstva, nove projekte, prilike za poslovne uspjehe, napredovanje i, u konačnici, napokon neku financijsku podlogu. Bio je to vrlo dug put koji ni približno nije na svome kraju.
No spomenuti okrugli rođendan, iako sam ga prije sedam-osam godina zamišljala potpuno drugačijim, pokazao mi je da sam ipak napredovala, da sam ipak, iako jako sporo, pobijedila u nekim svojim unutarnjim borbama.
Nakon objave na Facebooku, naišla sam na pozitivne i negativne komentare.
Tetovirala sam sliku ptičjeg pera. Ono u raznim kulturama ima ponešto različita značenja, no u globalu simbolizira hrabrost, nove početke, slobodu, duhovnost, povezanost sa samim sobom i prirodom.
I upravo mi je to trebalo da obilježim tešku epohu koja je iza mene, kao i onu koja dolazi: ljepša, bolja, s više mogućnosti, ali i s mojim unutarnjim mirom. Sada na leđima zauvijek imam pero koje meni simbolizira ono spisateljsko i novinarsko pero koje me spasilo, pero koje meni znači da sam slobodna, da sama kreiram ono što želim, pero koje mi je pokazalo da sam mnogo jača i hrabrija nego što sam to ikada mislila.
Samo moje pero.
