Nedavno se internetom proširila fotografija uništene šminke u Sephori za čije je stanje zaslužno dijete. To je potaknulo raspravu na društvenim mrežama o tome je li djetetova majka loš roditelj, je li dijete krivo, bi li se moglo postupiti drugačije, zašto djeci treba pojasniti da se tuđa imovina ne smije uništavati i slično.
Fotografiju je podijelila korisnica Brittany Nelson i napisala kako je na ulasku u drogeriju vidjela majku i dijete kako izlaze iz trgovine brzinom munje. Kada je ugledala uništenu šminku, bilo joj je jasno i zašto.
Iako je većina razumjela da je dovoljna sekunda nepažnje kako bi dijete napravilo nešto što ne bi smjelo, bilo je i ogorčenih komentara, kao i onih majki koje uvijek vole isticati kako njihova „savršena“ djeca to nikada ne bi učinila.
Tko je u pravu? Treba li uopće voditi dijete u trgovinu u predškolskoj dobi? Što napraviti kada nemamo drugog izbora? Kako reagirati da se to ne bi ponovilo?
Nemojte djetetu obećavati da ćete mu kupiti što god želi.
Sve što je spomenuto dijete napravilo u drogeriji zapravo je u dječjoj prirodi. Djeca prirodno osjećaju potrebu za dodirivanjem i istraživanjem predmeta koji su im neotkriveni, uzbudljivi, privlačnih boja i oblika, baš kao što je to bilo sa Sephorinim sjenilima.
Psihologinja Jan Hunt, koja iza sebe ima pregršt objavljenih članaka te je ujedno autorica popularne knjige Prirodno dijete: Roditeljstvo iz srca, u nekoliko se navrata osvrnula na tematiku odlaska u trgovinu s djetetom.
Pritom ističe da je važno imati na umu nekoliko stvari, a jedna je od najvažnijih upravo spomenuta dječja znatiželja.
1. Prirodno je biti znatiželjan
Dodirivanje svega što vide za djecu je način na koji uče o svijetu koji ih okružuje. I to je nešto čega roditelj mora biti svjestan u svakom trenutku, koliko mu god to teško padalo kada je na rubu snaga. Spomenuta psihologinja ističe da je bolje pomoći djetetu kada želi dohvatiti neki predmet umjesto da se viče na njega i govori mu se da se tako ne smije ponašati.
Primjerice, možete reći nešto poput: To se može slomiti. Dopusti mi da zajedno pogledamo. Čak i ako taj predmet uopće ne mislite kupiti, posvećivanje minutu-dvije upravo tome bit će od velike pomoći za smirivanje mogućih kasnijih tenzija, a ujedno će biti zadovoljena djetetova znatiželja.
2. Djeca imaju svoje potrebe
Kada ste u trgovini, morate imati na umu i fiziološke potrebe svog djeteta. Možda je umorno od vrtića, možda je gladno, možda ima potrebu otići na toalet, možda ga nešto boli. Iako je dok jurite s posla i iz vrtića te putem želite brzinski stati u dućanu teško razmišljati o svemu tome, pokušajte kada je to god moguće imati to na umu. Pohranjena banana u automobilu ili vašoj torbi može biti spas barem za glad.
3. Pokušajte uključiti dijete u odabir predmeta koje želite kupiti
Ako vidite da dijete nije raspoloženo i da bi se moglo dogoditi nešto što ne želite, pokušajte ga animirati tako što ćete ga uključiti u donošenje odluka o kupnji.
Bilo da je riječ o sjenilu, tjestenini, maramicama, čokoladi – pitajte dijete što bi ono odabralo i zašto. Tako će se ono osjećati važnim, poštovanim i uključenim u „poslove velikih“.
4. Treba znati kada reći „ne“
Ipak, jasno je da nećete baš uvijek moći kupiti nešto što dijete želi, bilo da je preskupo, nepraktično ili pak postoji neki treći razlog. U takvim je situacijama važno znati reći „ne“, a da to pritom ne izazove scene, iako su one, budimo realno, ponekad neizbježne.
Psihologinja preporučuje da, ako neki predmet ne možete ili ne želite kupiti, kažete djetetu nešto poput ovog: Što ti se na tome najviše sviđa? Razmisli o tome pa ćemo, kada stignemo kući, dodati taj predmet na popis za buduće kupnje.
Međutim, nikada nemojte obećavati da ćete mu to uistinu kupiti baš drugi put. Ne napravite li to, dijete neće imati povjerenja u vas. Dakako, rezultat ranijih rečenica može biti i taj da će dijete potpuno zaboraviti na određeni predmet.
5. Dosezanje i roditeljske i djetetove granice
Unatoč svim ovim savjetima, ponekad je „pucanje po šavovima“ uistinu neizbježno, naročito ako je i roditelju i djetetu loš dan.
Primijetite li da ste na rubu, recite djetetu nešto poput ovog: Sve ovo je previše za mene. Osjećam se umorno. Izađimo van, prošećimo se i udahnimo svježi zrak, pa ćemo se kasnije vratiti.
Ako je pak dijete na rubu, poštujte to. Kupnja šminke ili namirnica može čekati, no izmoreno i gladno dijete i ne baš.
Ipak, čitava će ta situacija ovisiti o tome kakav je i inače odnos djeteta i roditelja. Ako mu je uvijek posvećeno dovoljno pažnje, ako se osjeća sigurno, voljeno i shvaćeno, dijete će imati puno više energije i tolerancije za odlazak u trgovinu, poštu, banku ili bilo koju drugu pomalo zahtjevnu situaciju.
U konačnici, djeca samo reagiraju na vanjske okolnosti.
