Riječi su ovo palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha, koje oživljavaju svako toliko u krvavim sukobima na Svetoj zemlji, i 15 godina nakon njegove smrti.
U poplavi vijesti o osobnim, obiteljskim i društvenim tragedijama teško je zadržati smirenost i sagledati situaciju hladne glave, bez osjećaja da smo svi mi na neki način u tome.
Još je teže u vremenima tolikih podjela sagledati van svojih granica te pronaći ono ljudsko i zajedničko u drugome – a ironično je da su u tome uspjeli upravo očevi dviju poginulih djevojčica, jedan Palestinac i jedan Izraelac.
Bassam Aramin je Palestinac čiju je 10-godišnju kćer Abir na Zapadnoj Obali 2007. godine ubio pripadnik izraelske granične policije. Umrla je u istoj bolnici u kojoj se i rodila.
Rami Elani je Izraelac čija je 13-godišnja Smadar ubijena 1997. godine kada su u Jeruzalemu tri muškarca izvršila samoubilački bombaški napad.
Dva oca nisu se međusobno poznavala iako su živjela blizu – odvojena posebnim cestama, zidovima, vojnim kontrolama i žicama.
No, godinama nakon smrti svojih kćeri, njihovi životni putevi susreli su se na neočekivanom mjestu. Obojica su se učlanila u organizaciju Borci za mir koja posljednjih 30 godina okuplja više od 600 izraelskih i palestinskih obitelji u kojima je bar jedna osoba ubijena u međusobnim sukobima. Želimo dvije države koje će živjeti jedna uz drugu u miru i suradnji, ističu.
Bassam i Rami danas su ne samo partneri u borbi za bolji život izraelske i palestinske djece, već i dobri prijatelji, ujedinjeni zajedničkom tragedijom.
On mi je najbliža osoba na ovome svijetu, kažu jedan za drugoga. Otkako smo izgubili kćeri, promijenila se i definicija „naše strane“. Na našoj strani su oni koji žele mir. Naša sudbina nije da se ubijamo. Želimo pokazati drugima da može biti drugačije i da to nije teško. Vjerujemo da su naše kćeri prisutne s nama, da s ponosom gledaju na ono što radimo i da počivaju u miru.
Ljudi imaju više zajedničkih stvari i sličnosti među sobom nego različitosti
Njihovu nevjerojatnu priču zabilježio je nagrađivani irski pisac Colum McCann u knjizi „Apeirogon“, u tisuću malih poglavlja. Podsjetio je kako je i sam odrastao prateći sukob u Belfastu tj. Sjevernoj Irskoj gdje su čak svojedobno lojalisti mahali izraelskim zastavama dok su se irski republikanci identificirali s palestinskim bojama. Stoga ne čudi da je i sam pronašao barem mali dio svoje životne priče u jednom od najduljih sukoba koji još traju u svijetu.
Ovo je priča o tragediji, ali i suočavanju s njom i iskupljenju. U zemlji slomljenog srca još možemo naći ljepotu i nadu, opisao je.
Bassamova supruga nije htjela pričati novinarima o svojoj boli, jer se bojala da će od njene priče praviti spektakl.
Na našoj strani su oni koji žele mir. Naša sudbina nije da se ubijamo. Želimo pokazati drugima da može biti drugačije i da to nije teško. Vjerujemo da su naše kćeri prisutne s nama, da s ponosom gledaju na ono što radimo i da počivaju u miru.
Bassam se pak bojao da će njegovi osjećaji zvučati teatralno i repetitivno, jer ni 19 godina kasnije ne prođe dan da ne osjeti žaljenje i tugu zbog smrti svoje kćeri. McCann dodaje kako je razlika u tome što teatar ima privilegiju dočekati završetak – a ono što je za Bassama počelo sa smrću kćeri, trajat će zauvijek.
Ljudi imaju više zajedničkih stvari i sličnosti među sobom nego različitosti. Nažalost, za Bassama i Ramija jedna od zajedničkih stvari bila je smrt njihovih kćeri.
No, ono što ih je moglo još više podijeliti i uroniti u mržnju, ujedinilo ih je u suosjećanju i želji da nijedan roditelj ne mora pokopati svoje dijete, i da nijedno dijete za života ne sazna što je rat. Možda će njihova bol biti iskupljena plodovima njihovog truda i borbe.
Vjeruju kako rat neće biti gotov dok ne naučimo razgovarati jedni s drugima i razumjeti jedni druge – a iz ove nade rađaju se iznova riječi Mahmouda Darwisha koji je svojedobno pozivao „neprijatelja“ na kavu u svoj dom, poručivši kako će stanje opsade okončati onda kada spozna ljepotu njihove poezije.
