Jedan dječji dnevnik u Hrvatskoj zabranjen je zbog tajnih kodova u njemu i danima, što je ujedno jako smiješno i jako tužno.
Znate li za Cezarovu šifru?
"UNJKHL SĐ" je kodirano "VOLIM TE". Jednostavno se stavlja slovo u abecedi koje ide prije slova koje želimo napisati.
Znate li za zagrebačku šatru?
Poslušajte pjesmu Hladnog piva "Bačkizagreb stuhpa šeja". Mozak će vas zaboljeti dok je pokušavate dešifrirati.
Znate li za brojeve telefona kao što su "091-ZAGREB"?
Slova su zapravo brojke s tipkovnice na mobitelu, pogledajte samo na tren. Brojka 2 može biti A, B ili C, dok je Z definitivno 9.
Možete li pročitati "VLOOLMIUMETVE"?
To je isto "VOLIM TE". Trebate čitati svako drugo slovo.
Kodovi i tajni jezici postoje oduvijek. I oni mogu biti jako korisni, ali i zabavni.
Baš kao što tajne mogu biti dobre i loše.
Dobra tajna je ne reći tati što mu kupujemo za rođendan, loša tajna je ne reći tati ili mami da se nešto bitno dogodilo, npr. da je prijatelj iz razreda udario vaše dijete.
Kad se prije nekoliko dana na internetu dignula drama jer je jedna mama u dnevniku svoje curice pronašla šifrirane kodove koje je sam izdavač predložio, nisam mogla vjerovati komentarima. Da je to grozno, užas, da je to zbog pedofila (!?), da je to zločin… Gledam i ne vjerujem.
Razumijem zabrinutost majke koja je to objavila jer učenje djeteta da ima tajne pred roditeljima nije baš nešto čemu treba pljeskati i može biti vrlo štetno za odnos.
Ono što ne razumijem jest neshvaćanje igre s kodovima i imanja tajnog jezika sa svojim prijateljima.
Pa mi smo svi u osnovnoj imali neke tajne kodove, izokretali smo slova, pisali unatraške, stvarali kojekakve kratice koje bismo samo mi razumjeli, a sve u svrhu dobre zabave! Nama djeci to je bila potpuna i čista zabava.
Dok većina roditelja već s prvim razredima osnovne da djetetu mobitel u ruke, uz ovakve drame oko kodova poput RS ("roditelji slušaju") i SZTO ("samo za tvoje oči"), ja eto UOS ("umirem od smijeha").
Znate li, roditelji, za Snapchat i poruke koje nestaju?
Znate li za aplikacije Telegram i Signal, kojima se klinci danas koriste? I oni imaju poruke koje nestaju.
Znate li još nešto? Zabrane vode do povećane želje.
Da je zabrana alkohola u Americi dovela do još više alkoholizma, da djeca kojoj roditelji svašta brane jedva čekaju da još gore svašta isprobaju kad odrastu i tako nadoknade sve itd., itd.
Zabranjen dječji dnevnik tužna je stvar. Za izdavača najviše. Jer ako jedna majka ima emotivnu reakciju i iskrenu brigu oko sadržaja dnevnika, na izdavaču je da ne reagira jednako tako burno, nego da sagleda obje strane – a prije svega da se obrati autorima da se očituju, kao i stručnoj javnosti.
Svjesna sam da se, kao i kod bilo čega, zabavne stvari mogu pretvoriti u negativne i da to netko može iskoristiti, ali cancel kultura je pomalo počela biti naporna.
Danas smo zabranili jedan dnevnik s tajnim šiframa i mislimo da smo pobijedili. Smiješno je jer nam je taj dnevnik upravo bio mogućnost da mi roditelji naučimo taj tajni jezik, a sad ćemo tek loviti što sve klinci skrivaju. Taj je dnevnik bio prilika da upoznamo onu tajnovitu dječju stranu, koju sva djeca imaju. To je dio odrastanja, učenje socijalizacije i čuvanja tajni. Svjesna sam da se, kao i kod bilo čega, zabavne stvari mogu pretvoriti u negativne i da to netko može iskoristiti, ali cancel kultura je pomalo počela biti naporna. Počeli smo pretjerivati oko svega. Nekako imam dojam da je sve potencijalno drama. "Kad smo ovo cancelirali, ajmo usput i ovo". Pa su, eto, neki crtani likovi dobili zabranu.
A Pepepljuga i Peppa Pig?
Samo čekam kad će se dići hajka na Pepeljugu, Trnoružicu ili možda modernu Peppu Pig, u kojima se djecu uči nekad i lošim stvarima. Pepeljuga nas uči da su žene zle i da nas samo muškarac može spasiti, Trnoružica također sve nade života polaže u muškarca, a u Peppi Pig je obrnuta logika – tamo je tata tupav, smotan i najčešće ismijan. Ako možda čitate Peppin časopis na hrvatskom, ovog ljeta su u jednom izdanju doslovno napisali da "baka ide s prijateljicom na čaj ogovarati". Jer, žene se valjda nalaze same samo kako bi ogovarale.
Iskreno, zasmetao mi je taj dio. I uredno sam ga preskočila pročitati djetetu. Kao što u priči "Vuk i sedam kozlića" ne kažem da je vuku rasporen trbuh nožem ili škarama, nego da su trbuh otvorili.
Znam, možda bih trebala pisati izdavačima da zabrane sve te slikovnice i časopise...
Možemo donekle birati što naša djeca konzumiraju. Biram i ja. Samo ne radim drame oko svega što pročitam, eventualno se nasmijem s prijateljima kroz priče na Instagramu ili grupe na Whatsappu. Jer zaista ne mislim da su današnje teroriste, ubojice i silovatelje stvorile slikovnice poput "Vuk i sedam kozlića", prije će za to biti odgovorni nasilni i represivni roditelji, frustracije u društvu i političko okruženje.
Znate što ne možemo birati? Tajne jezike kojima će se sva djeca služiti da bi se približila svojim vršnjacima i počela stvarati svoj svijet, pomalo odrastajući u jedinku neovisnu o roditeljima.
