Uvijek kažem da se odijevam kao vlasnik videoteke, smije se Filip Juričić pa nastavlja:
Kad me odjenu u Veljka Sriću, sam sebi kažem: 'Ti si u tim godinama, tako nekako bi se trebao nositi.' Nikad se nisam nešto specijalno odijevao, modni guru uvijek me vrijeđao, ali ja si kupim što mi je lijepo. Ostao mi je taj neki kvartovski modni đir, nisam puno evoluirao od toga.
Moj sin Jan kaže da mu je fora da se ja tako odijevam jer se od jednog njegovog frenda tata odijeva isto kao on. To bi izgledalo malo glupo da se ja odijevam kao moj 17-godišnji sin. Ko klinac sam uvijek govorio da ću se kad budem deda oblačiti u Dieselu, kad budem imao 80, pogledat ću svog unuka i kopirati ga.
Opisao bih svoj stil kao neku klasičnu sportsku eleganciju, volim robu i volim se obući, ali baš da ću diktirati modne trendove, neću, niti ću ih pratiti. Moja žena zna se jako dobro odjenuti, pa kad idemo nekamo van, ona mi složi kombinaciju. Inače mi ne pomaže u biranju odjeće, mogla bi mi više pomagati.
Ovih dana, kako se počela emitirati nova dramska serija ''U dobru i zlu'', daje puno intervjua, svjestan je da to dolazi s poslom, ali ne voli, kaže – iskakati iz paštete.
Ne bi li glumac trebao biti i malo tajnovitiji, a ne sad da je svuda, smatra. Filip je samozatajan i što se tiče društvenih mreža jer nije aktivan na njima, Facebook koristi samo zbog Messengera kako bi mogao kontaktirati neke ljude čiji nema broj.
U seriji "U dobru i zlu" gledamo ga u ulozi Veljka Sriće, muškarca s dvije supruge, Ivanom i Marinom, koje tumače Iva Mihalić i Mirna Medaković Stepinac, a Filip ističe kako je Veljko puno drukčiji lik od svih koje je dosad igrao. Štoviše, s tom je ulogom, tvrdi, okrenuo novi životni kotačić i krenuo u novu etapu.
Maknuo sam se od tih nekih mlađih tipova, ljubavnika, policajca, zgodnog dečka, Dinka. Odjednom te mlađe likove glume neki drugi glumci, a ja sam ušao u malo odraslije likove, zrelije muškarce, očeve. Mislim da sam se ovog prvog naglumio. Imao sam sreće jer sam imao dovoljno posla u mladosti, sad je već malo i bedasto da igram takve likove pa mi se sviđa da otvaram jedno novo poglavlje i da dolaze malo drukčiji likovi, veseli se Juričić. Smatra da s obje svoje kolegice, Mirnom i Ivom, ima dobru kemiju i prekrasno mu je raditi s njima.
To su kao prvo moje dugogodišnje prijateljice, s Mirnom se i obiteljski družimo jer imamo malu djecu. One su izuzetne profesionalke, odlične glumice i stvarno mi je uživancija raditi s njima. Kad znam da sam s njima na setu, znam da će nam biti opušteno, veselo, da ćemo se i zezati i da ćemo posao napraviti kako treba. Zahvaljujem kastingu Nove TV što mi je dao dvije tako lijepe partnerice. Koje doduše cijele vrijeme od 'akcije' do 'stopa' viču na mene, ali kad je 'stop', onda smo opet u dobrim odnosima. Rekao sam 'ja dođem na set, samo me svi vrijeđaju, svi se deru na mene, ja moram pognuti glavu' - nije mi lako, objašnjava.
Veljko Srića nije baš neka sreća
Vjerojatno su se pisci serije "U dobru i zlu" malo i poigrali s prezimenom glavnog muškog lika jer lako pada na pamet rečenica "Veljko Srića nije baš neka sreća", barem kada je riječ o njemu kao supružniku.
Ima replika u epizodi kad Iva i Mirna pitaju: 'Što ako postoji treća; misliš da postoji treća Srića?' Vjerojatno su se pisci malo i poigrali s tim prezimenom jer zatječemo jednog čovjeka koji je stvarno u velikim problemima. Bolest, otkrivenje da je živio onako kako je živio, poslovni problemi, kamate, znači sve najgore što se nekom čovjeku može dogoditi nekako se slilo na tog mog jadnog Veljka, pojadao se Filip.
"U dobru i zlu" najavljena je kao serija temeljena na istinitom događaju, Juričić nam potvrđuje da je zaista tako, ali dodaje da ne zna tko je stvarna osoba koja je inspirirala njegov lik. No otkriva da su mu se, otkako je serija krenula, javili ljudi koji u obitelji imaju takve priče.
U doba Juge toga je bilo puno više, danas je to dosta teško sakriti, s obzirom i na društvene mreže, ali prije to nije bio izdvojen slučaj. Ljudi su mi rekli: 'Znaš ti da je moj djed, ili od mog djeda prijatelj, imao dvije obitelji pa se saznalo?', ili u jednoj priči se to znalo, ali se o tome šutjelo.
Ali ne bih se volio naći u koži takvog čovjeka, mislim da je to stvarno strašno. Strašan je taj dio kad shvaćaš koliko si nepravde napravio ljudima oko sebe i sad živjeti s tim - to je jako teško, govori.
Za razliku od svog lika, Filip Juričić privatno vodi vrlo normalan obiteljski život. Iako službeno nisu u bračnoj zajednici, smatra da su on i njegova partnerica, medicinska sestra Nika Dogan u braku. Žive skupa i imaju zajedničko dijete, a vjenčanje je samo neka formalnost koja se zbog nekih stvari još nije realizirala.
U mobitelu je imam pod žena, evo, možete i vidjeti, pokazao mi je Filip svoj mobitel da se uvjerim. Kako je po struci medicinska sestra sa završenom višom medicinskom školom, Filip kaže da je uvijek tu ako se netko ozlijedi ili treba pomoć, i u njihovu kućanstvu i u susjedstvu.
Nika je doktor cijeloj našoj obitelji, vrlo je stručna i dobra. Dugo je radila kao zdravstveni djelatnik u vrtiću, ali uredski posao nije joj se toliko sviđao. Sad se napokon vratila u operacijsku salu, gdje radi kao instrumentarka. Čim ima krvi, igala, noževa, odmah je ona sretnija i mirnija, duhovito će glumac. Uz njihova zajedničkog sina Lava, Filip iz prijašnje veze ima sina Jana, a Nika kćer Lotu.
Doma se nekad ljute na mene da sam ovakav i onakav, ja se trudim biti najbolji što mogu. Znate kako je to u braku, teško je nekad, a nekad je sve lako, divno i krasno, ali sad nam je i stresno razdoblje.
Evo, baš je došla ženi prijateljica u posjet pa je ostala malo kod nas. Navečer smo sjedili malo pa smo joj opisivali kako izgleda naša svakodnevica: ujutro se digneš, onda Loti u devet uključiš engleski, po Lava će doći Pero vjerojatno, moj tata vodi ga u vrtić, onda daj prošeći Nalu, onda joj daj ručak, ali prije toga ćeš joj dati doručak. Onda Lota u 12 mora biti u školi, a Lav bi htio da ga u 15:30 pokupiš iz vrtića... Čekaj, pa kaj je ovo?
Ali tako zapravo izgleda naš svaki dan i puno je tu križaljke, matematike, tko koga skuplja, tko koga kamo vozi, ali sve to završi u poslijepodnevnim satima. Navečer se svi skupimo doma pa je neka večerica, pisanje zadaće, pa djeca bi, ne bi, pa malo vičemo, malo se volimo, malo jedemo, malo se ljubimo i tako. Kao u jednoj normalnoj kući, živimo jedan običan, normalan obiteljski život, podijelio je s nama glumac.
Mađarska vižla Nala obiteljski je ljubimac, svi je obožavaju i ona se Filipu najviše veseli kad dođe doma. Sad kad im je izazovno razdoblje žive za vikende pa probaju nekamo zbrisati, otići na izlet, još se da ubrati i koji vikend na moru, negdje prespavati...
Ljetuju na otoku Zlarinu, to je već njihova štacija, poznaju sve ljude ondje i kad dođu, pozdravljaju se s otočanima koji su ih jako lijepo primili i na Zlarinu se osjećaju vrlo domaće. Tamo žive život povezan s prirodom, onako kako se nekad živjelo.
Niti smo u nekom luksuznom apartmanu, niti ondje ima štandova, trampolina, nema ničega. Nema ni auta, djeca biciklima idu na kupanje, imaju svoju ekipu, Nika i ja kuhamo, fino jedemo, navečer se malo prošećemo s djecom, prodajemo školjke i svi jako, jako volimo taj naš odmor na Zlarinu, opisuje. Filipov otac, glumac Pero Juričić, redovito sudjeluje u obiteljskim aktivnostima, a unuk Lav njegov je mezimac.
Pero je najbolji djed dok su djeca mala, tako da je Lav sad njegov centar svijeta. Nikad mu nije teško kad mu kažem: 'Tata, moraš doći u šest ujutro.' Kad god je on u mogućnosti provesti vrijeme s Lavom, nema problema. Ako treba, sve će si drugo uskratiti samo da što više vremena provodi s Lavom. Onda se on spusti na dječji nivo, tako i razgovara s Lavom. Kažem mu: 'Reci mu da mora to', a on odgovori: 'Pa ne mogu se ja njemu zamjeriti.' Onda znate koliko ga razmazuje, govori.
U brizi oko djece uskače i Nikina mama, dok Filipova mama više šeće Nalu, a posebno uživa u odnosu sa starijom djecom. Ističe da ima poseban dar za povezivanje s djecom kad uđu u pubertet, pa se tada najviše posvećuje Janu i djeci Filipove sestre, Bartolu i Bugi.
Imamo tu sreću da imamo bake i djedove, tako da su djeca, kad nisu s Nikom i sa mnom, s obitelji, sve je dobro, dodaje Filip Juričić, koji ima dva sina, a priznaje da je uvijek htio kćer.
Presretan sam sa svojim sinovima, ali dobio sam i svoju pokćerku Lotu. Naravno, Lota ima svog tatu koji se jako lijepo brine o njoj, tako da se ne guram na tu poziciju jer ona ima vrlo zdrav i kvalitetan odnos sa svojim ocem, ali i ja sam tu, njezin Filip, što treba i kad treba. Zamoli me da je odvedem u školu, da joj napravim jesti što želi, pokušavam joj ispuniti želje. Nekad se malo i ljutim, znači sve kao sa svojom djecom, podijelio je s nama. Njegov sin Jan ove godine završava srednju školu, a sve se više spominje i Akademija dramske umjetnosti kao opcija za daljnje školovanje, pa možda krene očevim i djedovim stopama.
Sin Jan može biti i glumac i bravar
Što god da Jan izabere, ja ću mu biti potpora, samo da nešto konačno odabere i da za nešto zagrize. Teško je s 18 godina odlučiti što želiš raditi u životu. Imao sam i ja te godine i tu fazu i onda tu veliku sreću da sam, kad sam se spremao za akademiju, odmah znao da je to to. Volio bih da se i njemu isto tako dogodi, bila to akademija, pravo, medicina ili pekarstvo, tokarstvo, bravarstvo, samo da osjeti 'to je posao koji želim raditi', da zagrize i da onda strastveno pristupi i studiju i budućnosti. To je ono što mu želim.
Nije danas lako ni biti dijete. Janu stalno govorim: 'Daj, makni se s tog mobitela, kaj buljiš u mobitel.' Onda i on zna reći: 'Pa ja ne volim taj mobitel, ja bih volio da ne živimo u doba mobitela, ali što da radim kad su svi na mobitelima.' I djeci je to malo strano jer to je malo neprirodan život. Gledam sebe kad imam pauzu dva sata na snimanju pa buljim sat i pol u mobitel... Poslije tog ne osjećaš se dobro. Kao kad odeš pojesti u restoran brze hrane ili kad pojedeš punjenu papriku, drukčiji je osjećaj poslije toga.
Djeca su osuđena na tehnologiju, a moje je da Jana čupam što više iz toga. Ide na sport, ima tamo frendove, pokušavam da idemo u prirodu, da bacimo šah, razgovaramo, što isto nije uvijek lako. I ja sam umoran nakon posla od svega, ali stalno se trudiš da se što zdravije živi, da se ne zakucavamo u mobitele, aparate, u te neke paralelne živote koji nemaju veze s vezom i da ne gledamo stalno nekakve sličice iz života koje nisu realne, ali takvo je vrijeme. Svako vrijeme nosi nešto svoje.
Mojim roditeljima bilo je čudno što se ja volim igrati na Commodore 64, meni je sad čudno što oni bulje u mobitel. Što ja znam što će tek biti njihovoj djeci, sjedit će u nekim ampulama.
Uvijek je teško biti roditelj, ali uvijek je i predivno biti roditelj. Kad mi dijete kaže 'tata', ja se osjećam izuzetno ponosno i sretno, tako da uživam u roditeljstvu, ispričao nam je Filip Juričić, rođen 18. travnja 1981. godine u znaku ovna, koje često opisuju kao egoistične i samožive, ali i strastvene osobe.
U horoskopskom znaku sam ovan, u podznaku lav. Moja će žena prva reći da sam egoist, a jesam li samoživ i strastven, to morate nju pitati, meni to ne želi priznati, smije se pa nastavlja:
S druge strane, mislim da su ovnovi vrlo dobri ljudi, vole pravdu, čiste račune. Ne volimo neke intrige i muljanja iza leđa. Imamo svoje prednosti i nedostatke.
Imam dane kad se osjećam i važno i dobro i kad mogu probijati zidove, ali opet, što ne spada u karakteristiku ovna, i dane kad se osjećam kao mišić koji se boji izići na svjetlo dana. Svašta živi u meni i svakakav ja budem. Eto, imam tu sreću da sam glumac pa mogu te neke karaktere i osjećaje izbacivati van.
A briljantno umijeće glumca na kazališnim daskama Juričić je pokazao i u kultnoj predstavi "Kako misliš mene nema?!", koju već 17 godina igra s Amarom Bukvićem. Dio te predstave bio je zapravo njihov ispit na Akademiji, koji se zove "Maske", pod vodstvom legendarne profesorice Ivica Boban, koja još uvijek, sad i u mirovini, zna odraditi semestar sa studentima.
Glumac Matko Raguž, umjetnički ravnatelj Teatra EXIT, gledao je Filipov i Amarov ispit, a svima se jako svidjelo, pa im je Raguž rekao da naprave predstavu od toga. Dvojica studenata i prijatelja duboko su zaorala u projekt, četiri mjeseca sami radili na njemu, izmišljali još likova i priča, a onda su se uključile i režiserka i autorica projekta Ivica Boban te dramaturginja Olja Lozica. Ivica i Olja ispreplele su sve u nekakvu priču, no Filip se sjeća kako su se dan prije premijere sa strahom pitali: Što je ovo, što smo mi uopće napravili?
Dan prije premijere bilo je 'Bože sačuvaj, što će to biti'. Ivica je pitala tonca koji je bio s nama, tada se još se nismo s njime sprijateljili, Nebojša se zove: 'Kak' se vama sviđa ta predstava?', a on je odgovorio: 'Pa, malo mi se previše kreveljite.' To je bila zadnja rečenica s kojom sam legao spavati te noći.
Sutradan smo imali premijeru i predstava se odmah jako dobro primila kod publike, postala je hit od prve izvedbe. Sedamnaest godina igramo 'Kako misliš mene nema?!', koliko je moj Jan star, nismo to ni sanjali... Jan ju je išao gledati sa svojom srednjom školom, a predstava je napravljena kad se on rodio. On se rodio u veljači, a premijera je bila u travnju.
Sad nam je to fora, održavamo kultnost te predstave, igramo je još uvijek dva puta mjesečno i dolaze je gledati nove generacije. Dok budemo mogli skakati i dok Matko Raguž bude imao volje, a ima, igrat ćemo je. Iako moram priznati da nam je sve teže, mi smo tada ipak imali 25 godina i to je predstava u kojoj smo dva sata konstantno na sceni.
Digli smo visoko letvicu jer poslije 'Kako misliš mene nema?!' sve su mi predstave bile lakše od nje. I u Shakespeareu ako igraš glavnu ulogu uvijek malo odeš s pozornice pa se odmoriš, a ovdje smo dva sata na bini, dva sata energije i govorenja. Teška je predstava, ali nas uvijek nagradi na kraju i publika svojim pljeskom i ljudi komentarima i, eto, mislim da smo i neku kazališnu slavu doživjeli preko te predstave. Puno mi se puta ljudi na cesti znaju obratiti da me nisu gledali u nekoj seriji, nego u 'Kako misliš mene nema?!', kažu mi: 'Kako je to dobro, dovest ću tetku, mamu, sina.'
Amar i ja zahvalni smo što imamo tu predstavu. To nam je i prilika da se vidimo i podružimo, kako se i ne stigneš od života i svega susresti, pa poslije odemo na pivo, vidimo gdje smo, što smo, ispričao je glumac, koji često čuje komentare kako s glumcima, pogotovo dobrima, nije lako biti u vezi jer nikad ne znaš glumi li i u vezi.
Ne glumi mi se u privatnom životu ni najmanje. Čak mislim da u nekoj obiteljskoj dinamici moja žena zna nešto bolje odglumiti nego ja. Meni se na faci vidi i kakve sam volje i mislim li to stvarno ili ne, ili Nika to jako dobro prepoznaje. Pa kad kažu: 'Je l' glumiš tak' i doma?'... Kod kuće sam osrednji glumac, ako ne i loš, priznaje zvijezda dramske serije "U dobru i zlu".
"Danas na depresiju gledam kao na blagoslov"
U vrijeme snimanja serije "Ljubav u zaleđu" prije dvadeset godina Filip Jurčić obolio je od depresije. Slava, izlasci, pa i poroci, sve je to utjecalo na njegovo psihičko stanje te mu je dijagnosticirana depresija. Filip, koji je uvijek bio ekspresivan i otvoren, odjednom je ušutio, doslovno zanijemio i povukao se, samo bi dolazio na set i išao kući i puno spavao. Kako je uopće izdržao snimanja, a i odnose s kolegama na setu u kojima često nije bilo empatije i razumijevanja?
Na snimanjima mi je bilo stravično. Ljudi su mislili 'on je puko, neće se on nikad ni vratiti' i puno ih je tada pokazalo svoje pravo lice na ružan način. Sjećam se i podsmjeha nekih ljudi za koje sam imao osjećaj da su jedva dočekali što si ti pao pa će oni izaći u prvi plan. To mi ostalo kao jedna velika životna škola kako zapravo stvari stoje.
Kad si na vrhuncu, ljudi se žele družiti s tobom, žele dio tebe, biti uz tebe, a kad padneš, onda ostane jako malo ljudi.
Ali to su oni pravi, tako da točno znam koji su to. Danas na depresiju gledam kao na blagoslov i zapravo sam samo zahvalan što sada znam koji su pravi prijatelji oko mene. I to su zapravo bili ljudi koje znam od djetinjstva i za koje bih ja napravio sve, kao i oni za mene. Za njih ja nisam glumac Filip Juričić, nego netko s kim su proveli život, ispričao je Juričić. Što se tiče kolega na setu "Ljubavi u zaleđu", beogradski glumac Nenad Stojmenović pokazao mu se kao najveći čovjek.
Nenad bi samo došao, sjeo kraj mene i zapalio cigaretu. Nije me ispitivao 'Kak' si, kaj ti je?' jer u tom 'Kak' si?' ljudi kao da traže hranu pa da kasnije govore. Nenad nije želio ništa, nego je jednostavno bio tu. Zapravo, vidite da se iz svega na kraju samo neke lijepe stvari zapamte, poručuje.
Depresija je stanje u kojem je osobi muka prolaziti kroz dane, kroz sate, a Juričić kaže kako ima blagoslov da je to prošlo. I kasnije je imao naznake depresivnog stanja jer se depresija nikad ne izliječi u potpunosti, pa je svjestan da se može i vratiti, ali najgore je kad se dogodi prvi put.
Misliš da nikad nećeš izaći iz toga, da će život sada tako izgledati i tada ljudi stvarno mogu napraviti gadne stvari. Ali kad jednom iziđeš iz depresivnog stanja, onda zauvijek znaš da se iz toga da iskobeljati. Ja sam i ovan, nestrpljiv, kad si u takvom stanju, hoćeš da odmah prođe, ali ne ide to tako. Ali treba se uvijek truditi, raditi na sebi, imati vjeru, tražiti pomoć i nađe se izlaz te se opet normalno i lijepo živi.
Svaki čovjek treba paziti i da ima što zdravije temelje u životu, pa ako imaš tendenciju upasti u depresivna stanja, imaš više zdravog tkiva oko sebe i splavova za koje se možeš uhvatiti i koji ti mogu pomoći da se što brže izvučeš. Svim čitateljicama i čitateljima koji imaju takvih problema, ili će imati ili su ih imali, iz svog iskustva mogu reći da uvijek postoji izlaz. Nekad je teško, čini se nemoguće, ali stvari se uvijek mijenjaju i ići će nabolje jer promjena je jedino što je stalno na ovom svijetu, poručuje Filip Juričić.
Život ljepšim, lakšim i boljim čini i glazba, a Filip kaže da što se tiče glazbenih preferencija živi u nekim starim vremenima. Zna si pustiti Elvisa, Coldplay, R.E.M... Njegovi klinci vole Eda Sheerana, a Jan je u reperima, sluša Davyja Scotta i Kanyea Westa, pa se tati zna i požaliti kako u Zagrebu nema nijednog kluba u kojem puštaju takvu glazbu, pa su mladi osuđeni na narodnjake.
Svi u obitelji vole i Baby Lasagnu, i kao glazbenika i osobu, izvrtjeli su "Rim Tim Tagi Dim" i navijali za njega zdušno na Eurosongu. Filipova Nika voli i Vojka V i Gršu, a i Filip često zapjeva pjesmu "Mamacita" Vojka V.
Glumac nam je za kraj otkrio i poslovne projekte u idućem razdoblju. Prva sezona "U dobru i zlu" trebala bi se snimati do proljeća iduće godine i zahvalan je gledateljima što vole seriju i njezine likove. Trenutačno radi na još jednoj seriji, zatim predstavu "Peripetije s psihijatrije" u kazalištu Komedija s Ivanom Leom Lemom, čija je premijera 12. listopada, snima i jedan nezavisni film, uglavnom ima posla preko glave i pokriven je do ožujka.
Neka ja to izdržim, a do onda će valjda iskočiti nešto novo, kaže Filip Juričić.
Daria Lorenci Flatz: "Suprug Emil i ja smo suborci, ne mogu zamisliti da mi itko bude bliži u životu od njega"
Matija Vuica: "Za svojih 65 godina užasno sam vitalna, a teški životni trenuci - sve je to prebrodivo"
