Karirani zeleni kaput, crne čizme i smeđa torba koji su danas izloženi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu u prosinac 1991. godine bili su odjeća koju je na sebi, kada je oslobođena iz zatočeništva, nosila doktorica Vesna Bosanac, ratna ravnateljica vukovarske bolnice.
Na čelo Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar postavljena je 24. srpnja 1991. godine. Posao je prihvatila u želji da pomogne u pripremi bolnice za sve što bi moglo uslijediti, iako vjerojatno nitko nije očekivao da će se dogoditi ono što se dogodilo u jesen te 1991.
Bila je žena na jako teškoj i odgovornoj funkciji. Svakodnevno su u bolnici, u gradu bili izloženi velikom broju bombi, projektila, granata...
Međutim, najvažnija je bila volja i motiv da se pomaže ljudima, da se zaista sve što je nužno i moguće pruži svakome tko je ranjen i bolestan. I imala sam prekrasne suradnike i prijatelje koji su zajedno sa mnom ostvarili taj zadatak, priča nam danas. Dodaje kako se radi o periodu koji je i danas teško sjećanje, ali na koji su ponosni.
Jedino na što nismo mogli utjecati je to da Vukovar na koncu padne. Danas nažalost ne znamo kako je, tko i po kojim kriterijima gdje odveden i to je ono što ostavlja tešku traumu i sjećanje, kaže.
Te 1991. godine, kaže, nije bilo vremena za strah.
To je bilo toliko intenzivno da na strah nitko nije pomišljao, dodaje doktorica Bosanac koja je to cijelo vrijeme pisala apele za pomoć, svima za koje je mislila da mogu pomoći.
Sve dok vidim mlade ljude s djecom, osjećam da se život ipak budi.
Znala sam da ja to moram pisati i tražiti, znala sam da će to valjda ipak netko negdje naći i čuti. Bez obzira što taj čas nije bilo trenutne pomoći kasnije se ispostavilo da su ljudi znali, da su čuli, da su pokušavali..., kaže.
Sredinom rujna 1991. doktorica Bosanac donijela je odluku da više nitko ne smije odlaziti iz bolnice.
U bolničkom skloništu od tog su trenutka bile sestre, liječnici, drugi djelatnici bolnice... zajedno sa svojim obiteljima. Živjeli su u nenormalnim uvjetima i na kraju svi završili u podrumu bolnice, zapravo jako malenom prostoru za sve ono čemu je služio.
Hitni prijem, ranjenici, operacijske sale, intenzivna njega, djeca, novorođenčad, ranjena djeca, obitelji osoblja... svi su oni bili u podrumu i nitko nije smio van.
Doktorica Bosanac ostala je u vukovarskoj bolnici sve do pada Vukovara, a onda je završila u zatočeništvu. Tri tjedna provela je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, a onda još dva dana u Beogradu, prije nego je razmijenjena i prije nego je stigla u Zagreb. Bio je to prosinac 1991. godine.
Podrum vukovarske bolnice danas je dio Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar i u njemu je vjerno obnovljen život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom opsade grada.
Na pitanje koliko često joj je danas u glavi ta 1991. godina, Bosanac odgovara da je svake jeseni sjećanje na sve što se događalo jako živo, svaki dan.
To su tako jake impresije da ih čovjek ne može zaboraviti, ali naučili smo živjeti s tim. Idemo dalje, naprijed, kaže.
Svake jeseni je sjećanje na ratne godine jako živo.
A Vukovar je grad koji može, mora i ide naprijed.
U samom gradu nije teže ni bolje nego u ostalim gradovima Hrvatske. Dosta mladih je odselilo, ali dolaze i novi ljudi. Uvijek kažem da sve dok na gradskim šetnicama vidim mlade koji guraju kolica, s djecom, osjećam da se život ipak budi, priča nam i dodaje kako je razvoj gospodarstva ono na čemu se treba raditi, osigurati mladim ljudima da imaju gdje raditi i kvalitetno živjeti.
Inače, život je ovdje puno kvalitetniji nego u velikim gradovima jer je mir, jer je sve nekako ležernije nego u onim gradskim vrevama. Tako da je život ovdje kvalitetan, ali treba više raditi na razvoju gospodarstva, ponavlja još jednom.
A Vukovar, koji se danas po problemima ne razlikuje od bilo kojeg grada u Hrvatskoj, uvijek je bio jedina opcija za život doktorice Bosanac.
Opcija da se ne vratim nikad nije postojala. Opcija je bila samo kad i na koji način ćemo se vratiti. Ne samo moja, nego i mnogih drugih Vukovaraca. 15. siječnja 1998. godine s mirnom reintegracijom kao da je netko dignuo brvno i voda je potekla. Ljudi su se vraćali i pojedinačno i organizirano na zgarišta svojih domova. I u ovih 20 godina napravljeno je puno kada je u pitanju obnova grada. Ljudi su se vratili, priča ova pedijatrica koja je u Vukovar, odnosno Borovo naselje doselila još kao dijete iz rodne Subotice.
