Povod je otvorenom pismu objavljenom na Facebooku pokušaj organiziranja izleta u Istru kako bi učenici drugog razreda srednje škole doživjeli Aleju glagoljaša te vidjeli Hum i Motovun, mjesta koja su mnogima od njih zbog financijskih razloga jednako daleka kao i gradovi širom Europe.
Grad Poreč povoljno je osigurao smještaj kao i izlete, ali troškovi prijevoza bili su prepreka zbog koje su školarci odustali od upoznavanja s hrvatskom kulturom i baštinom.
Država osigurava financijska sredstva za školske izlete u Vukovar, ali ne i iz Vukovara.
Na sreću, uvijek postoje dobri ljudi koji reagiraju na dobre namjere i jave porukom – novci su osigurani i djeca idu na izlet. Ovoga puta.
A što će biti kod sljedećeg izleta ili nove generacije Vukovaraca koji nisu uspjeli vidjeti Hrvatsku dalje od Osijeka?
U nastavku pročitajte pismo u cijelosti:
OTVORENO PISMO PREDSJEDNICI REPUBLIKE HRVATSKE KOLINDI GRABAR KITAROVIĆ, PREMIJERU REPUBLIKE HRVATSKE ANDREJU PLENKOVIĆU, MINISTRU BRANITELJA TOMI MEDVEDU, MINISTRICI ZNANOSTI I OBRAZOVANJA BLAŽENSKI DIVJAK I SABORSKIM ZASTUPNICIMA
Poštovani!
Za početak, znate li da je Vukovar udaljen od Osijeka 35,48 km, od Zagreba 293 km, od Rijeke 451km, od Poreča 539 km, od Splita 699km, od Dubrovnika 1077km?
Znate?
Lijepo.
Je li, ikada, bilo tko od vas pomislio kako bi bilo lijepo i ljudski da ista ta država osigura djeci Vukovara da upoznaju svoju domovinu? Da odu do Zagorja, Istre, Dalmacije. Upravo na onoliko dana na koliko se njihovi prijatelji slijevaju u Vukovar.
A znate li koliko prijevoznici traže za organizirani prijevoz iz Vukovara prema određenim destinacijama? Onako, 7 ili 8 kuna po kilometru.
Nije ovo pismo protiv cijena prijevoznika. Ovo je pismo samo znatiželjno.
U sklopu projekta 'Posjet učenika osmih razreda Vukovaru' tijekom školske godine 2016./2017., Vukovar je posjetio 3831 učenik i pratitelja iz 839 hrvatskih osnovnih škola, izvijestili su iz Javne ustanove 'Memorijalni centar Domovinskoga rata Vukovar'.
To je vrlo rijedak podatak koji sam našla na internetu.
Ponavljam, skoro 37 000 učenika.
Za sve njih, država je osigurala plaćen prijevoz, smještaj, hranu i obilazak Vukovara uz stručno vodstvo.
I neka je.
Ovom se Gradu trebaju pokloniti svi.
Pokloniti se njegovoj prošlosti, njegovoj krvi i njegovim bolima.
U čemu je onda problem?
U Vukovaru, mojom grubom procjenom, ima oko 3000 učenika, u 6 osnovnih i 4 srednje škole.
3000.
I da se nitko, nikada, nije sjetio i pomislio na tu djecu. Školsku djecu.
Djecu koja Vukovar žive 365 dana u godini.
Djecu koja promatraju svoje prijatelje iz cijele Hrvatske kako dolaze, putuju, uče o miru.
Djecu koja hodaju ulicama Vukovara.
A isti su.
U svojim željama, potrebama, frizurama, sendvičima i išaranim ruksacima.
Potpuno isti.
Je li, ikada, bilo tko od vas pomislio kako bi bilo lijepo i ljudski da ista ta država osigura djeci Vukovara da upoznaju svoju domovinu? Da odu do Zagorja, Istre, Dalmacije. Upravo na onoliko dana na koliko se njihovi prijatelji slijevaju u Vukovar.
Ima domovina što pružiti Vukovaru.
Ima što dati.
I ljepotu i dobrotu.
Ako nakon ove računice kažete da se to ne može, nikada mi više - nitko od prošlih, sadašnjih ni budućih vladara - nemojte govoriti o ljubavi prema Vukovaru. Djecu morate voljeti. Jednako.
Jednom godišnje, ponavljam, jednom godišnje osmislite za ovu mladost putovanja. Otvorite im prozore, pokažite im da ih država voli.
Odvedite ih, jednom godišnje, u Osijek u kazalište, u Slavonski Brod na korzo, u Zagreb na Advent, u Krapinu u muzej. Provedite ih Putevima glagoljaša, neka i oni, zajedno, dodirnu prst Grgura Ninskog, pokažite im dubrovačke zidine.
Jer, ako sada, nakon ove računice kažete da se to ne može, nikada mi više - nitko od prošlih, sadašnjih ni budućih vladara - nemojte govoriti o ljubavi prema Vukovaru.
Djecu morate voljeti.
Jednako.
Ovako su na jednoj strani djeca Vukovara, a na drugoj djeca Republike Hrvatske.
