Međutim, za mene su božićni blagdani sve samo ne to. Za mene su oni već godinama sinonim za anksioznost, suze, tugu i nevjerojatnu usamljenost.
Ne pamtim niti jedan lijepi Božić, poput onih iz američkih filmova. Odrastala sam u disfunkcionalnoj obitelji u kojoj pojmovi kao što su zajedništvo i mir nisu bili na vrhu ljestvice prioriteta. Iz današnje pozicije znam da se mama uistinu trudila svim silama dati mi što bolje uvjete i što ljepše djetinjstvo, no uvijek je onda tu i onaj drugi roditelj zbog kojeg sve to pada u vodu i koji više od obitelji voli zaviriti u čašicu.
Čak i kada bismo na sam Božić išli kod bake, djeda i teta, uvijek je sve bilo užurbano jer moj otac nije mogao biti ni jedan sat na jednom mjestu. Toliko sam se veselila kolačima koje je spremala teta, poklonima koji su se nalazili ispod njihovog drvca i sjaju žaruljica, ali bi već nakon jednog sata provedenog ondje on rekao: Ajde, dosta, idemo.
Znala sam da me dolaskom kući čeka hladnoća, boravak u mojoj sobi samo s mojim igračkama i računalom. Tijekom čitavog djetinjstva ti su mi blagdani bili toliko nepodnošljivo bolni da sam s godinama nalazila sve više načina kako da se okupiram.
U četvrtom razredu gimnazije tijekom božićnih blagdana napisala sam pola maturalnog rada i odgovorila u pisanom obliku na stotinjak pitanja koja smo dobili za polaganje mature iz Hrvatskog jezika.
Sam advent mi je čak bio i ne tako loš, jer sam uvijek sudjelovala u božićnim priredbama, bila dio raznih dobrotvornih projekata, a kasnije i išla na adventska putovanja diljem Europe. Zadržavala bih pozitivan stav koliko sam god mogla. No kada bi došao dan Badnjaka, u mene bi se bila smjestila tuga za koju sam osjećala da će mi raščetvoriti srce. Kada bi mi pak od bilo koga pristigla poruka s božićnim željama, uvijek bi moja prva reakcija bila okretanje očima. Samo bih iz pristojnosti odgovarala: Hvala, također!
S godinama sam pokušavala što dublje zakopati sve te loše uspomene iz djetinjstva pa sam pred nekoliko prosinaca zaista dala sve od sebe – kupila drvce, ukrase, ispekla božićne kolače. Činilo se kao da mi se sve u životu napokon posložilo i kao da imam sve što sam ikad željela. A onda mi se svega 3-4 dana prije Božića dogodilo jedno od najtraumatičnijih iskustava u životu koje me zauvijek promijenilo, iskustvo zbog kojeg sam, između ostalog, morala na psihoterapiju. Bila je to kap koja je prelila moju životnu i blagdansku čašu.
Međutim, kada nekome želiš objasniti kako teško doživljavaš blagdane, jako je malo onih koji će te razumjeti. Onaj tko nije prošao nešto nalik onome kao ti, to naprosto ne može shvatiti.
Često čujem rečenice kao što su: Ma da, pa zaboravi to. Pa zar će ti sada svaki Božić biti bezveze? Daj, odrasti!
Prošle je godine jedna moja poznanica prekinula svaki kontakt sa mnom kada sam joj rekla da ipak ne mogu na Orašara, da ne mogu na klizanje i da ne mogu ni vidjeti svjetlost žaruljica.
S druge strane, jedna draga prijateljica pozvala me k sebi na božićni doručak i tih nekoliko sati s njom, njenom djecom i njenim kućnim ljubimcima jedina su lijepa uspomena koju nosim od prošlog prosinca. Samo me nazvala i rekla da nitko ne zaslužuje biti sam na Božić.
Ove godine odlučila sam da je vrijeme da preuzmem stvar u svoje ruke
Kada se ove godine približavao kraj studenog, u mene se također uvukla studen. Uhvatio bi me nemir čim sam počela razmišljati o tome kako se opet bliže meni najteži dani u godini. Međutim, nakon svih izazova koji su mi se ove godine dogodili, a posebno oni zdravstveni zbog kojih sam bila redoviti gost bolnice, odlučila sam da je bilo dosta.
I zato sam sama sebi postavila neka svoja pravila s kojima lakše preživljavam ovaj period.
Prvi korak je psihoterapija. Ona je nezaobilazna u ovom periodu i od srca je svakome preporučam. Mnogi psihoterapeuti nude prvi besplatni sat, a već ćete i na tom jednom satu osjetiti određenu dozu olakšanja. Također, u mnogim bolnicama i domovima zdravlja postoje psiholozi i psihijatri do kojih se dolazi s uputnicom. Još stignete. Na svojim seansama ovaj mjesec govorim o onome što osjećam, što ta moja unutarnja djevojčica zaslužuje a da nikada ranije dobila i kako si olakšati još ove preostale tjedne do siječnja.
Kada me psihoterapeut pitao što ću sebi pokloniti, kao iz topa sam rekla – mir i granice. Radim samo ono što mi odgovara, a u ono što mi je previše, uopće ne želim ulagati svoje vrijeme.
Primjerice, slučajno sam se prvog dana adventa našla u Varaždinu jer sam išla na kazališnu predstavu, pa sam prošetala gradom. I bilo je sasvim u redu. Moj prvi odlazak na advent nakon tri godine. Popila sam gutljaj kuhanog vina i pojela dva zalogaja germknedle. To je bilo ono što mi je u tom trenutku bilo prihvatljivo.
Također svaki dan otvaram po jednu kućicu u adventskom kalendaru u kojem se dobivaju male knjižice s klasičnim pričama. Svako jutro naglas pročitam tu priču svojoj unutarnjoj djevojčici i kažem joj da je sve u redu, da je sigurna i da je više nitko neće raniti. Možda se nekome čini suludo da osoba u tridesetima to radi, ali to je nešto što kao mala nikada nisam dobila.
Ispekla sam jednu turu kolača s komadićima čokolade. Jest da je smjesa bila kupovna, no to je u tom trenutku bilo najviše što sam mogla.
Skupila sam stare dekice i hranu za pse koju ovih dana planiram odnijeti u sklonište za životinje. Psi su mi uvijek davali najčišću i najiskreniju ljubav koju sam ikada osjetila.
Ono što mi možda i najviše pomaže jest vježbanje četiri puta tjedno. Vježbam kod kuće slijedeći jedan online program i to je ono što me drži. Gledajući napredak u ogledalu i u svom mentalnom zdravlju, znam da sam na pravom putu. Točno vidim razliku u svom osjećanju onih dana kada vježbam i kada ne vježbam.
I tako idem dan po dan. Za svoju unutarnju djevojčicu. Ne znam kako će mi izgledati Badnjak i Božić, ali znam da više nikada neću dopustiti drugima da mi ih kroje.
