Njezin autor Zlatan Stipišić Gibonni danas slavi rođendan. Rođen je 13. kolovoza 1968. u Splitu, gradu iz kojeg su desetljećima stizale pjesme koje su dalmatinsku emociju znale pretvoriti u nešto univerzalno.
I upravo je iz tog grada početkom devedesetih stigla pjesma koja će spojiti dva velika glazbena imena, Gibonnija i Olivera Dragojevića, i postati jedna od najprepoznatljivijih ljubavnih pjesama hrvatske glazbe.
A njezin je početak gotovo nevjerojatno običan.
Gibonni je pjesmu napisao vrlo brzo. Sam je rekao da mu je za Cesaricu trebalo tek dvadesetak minuta i da nakon toga nije promijenio ni riječ ni zarez. Bila je, kako ju je opisao, nerealno romantična, gotovo kao da je stigla iz nekog drugog vremena. U trenutku kada je nastala takva pjesma nije se činila kao nešto što pripada glazbenom trenutku u kojem je nastajala.
Nije pokušavala biti moderna. Nije pokušavala biti velika. Bila je jednostavno ljubavna i iskrena.
Jedan susret koji je promijenio sve
Gibonni je Zdenka Runjića upoznao još 1990. godine, a kada je Runjić pokrenuo Melodije hrvatskog Jadrana, ponudio mu je dvije svoje pjesme: Cesaricu i Dobre ljude.
Runjić ga je pitao koja mu je draža. Gibonni nije dvojio, odabrao je Dobre ljude.
Za Cesaricu je Runjić dobio drugu ideju: činilo mu se da bi je mogao otpjevati Oliver Dragojević. I tu počinje jedna od najljepših slučajnosti hrvatske glazbe.
Gibonni je otišao Oliveru kući. Oliver je čuo pjesmu i svidjela mu se. Gibonni je na komadu papira kemijskom olovkom napisao tekst i ostavio ga na klaviru. A onda su njih dvojica sjeli, razgovarali i pili vino.
Dok su pričali, nisu ni primijetili da Oliverov pas Luna gricka papir na kojem je bila ispisana pjesma. Kad su shvatili što se dogodilo, tekst je već bio pojeden.
Gibonni ga je morao ponovno napisati po sjećanju.
Čak i prije nego što je postala velika pjesma, Cesarica je tako dobila svoju prvu malu legendu. Naime, Oliveru je bila – čudna.
Oliver nije bio siguran kako bi je trebao otpjevati
Kada ju je prvi put snimao, Oliver je primijetio da je pjesma pomalo neobična, netipična i pitao je Gibonnija kako želi da je otpjeva.
Gibonni mu je odgovorio otprilike onako kako će se pokazati najpametnijim mogućim odgovorom: neka je otpjeva po svom. Kao pravi Oliver.
I Oliver je napravio upravo to.
Snimanje nije prošlo uobičajeno. Oliver, koji je svoje snimke znao završavati vrlo brzo, Cesaricu je snimao satima i napravio više verzija. Gibonniju je to puno značilo. Kao mladom autoru, bilo mu je jasno da Oliver toj pjesmi ne pristupa usputno.
Ali ono što se dogodilo nakon snimanja možda je još zanimljivije. Nisu svi odmah prepoznali ono što su Gibonni i Oliver čuli.
Vesna Dragojević, Oliverova supruga, jednom je ispričala da je njezina majka, nakon što je čula pjesmu, gotovo u povjerenju rekla da je Oliver, od svih pjesama, za festival odabrao najgoru.
Nitko tada nije mogao znati da će upravo ta čudna pjesma vrlo brzo postati Cesarica – sinonim za ljubavnu pjesmu, onu po kojoj se mnoge druge ravnaju i pokušavaju joj stati barem blizu boka.
Publika ju je brzo prepoznala i osjetila
Cesarica je prvi put izvedena 1993. na Melodijama hrvatskog Jadrana i nije joj trebalo dugo da pronađe publiku.
Ono što na prvo slušanje nekima nije bilo jasno, nakon nekog vremena postalo je nemoguće ignorirati. Pjesma se počela širiti, ulaziti u ljude i živote, a Oliver je dobio nešto što nijedan plan karijere ne može garantirati: pjesmu koja će ga povezati sa svakom idućom generacijom.
Oliver je kasnije govorio kako mu je upravo ta pjesma otvorila vrata prema mlađoj publici. Ljudi koji su ga do tada poznavali samo kroz njegove ranije klasike počeli su ponovno otkrivati njegov opus.
A Gibonni?
On je od autora koji tek traži svoje mjesto na sceni postao jedno od najvažnijih kantautorskih imena hrvatske glazbe.
Na prvoj dodjeli Porina osvojila je nagrade za hit godine, pjesmu godine i najbolju mušku vokalnu izvedbu, a priznanje je dobio i njezin aranžman.
Jednostavna, a tako jaka i zapravo svačija
No nijedna nagrada nije mogla objasniti ono najvažnije: zašto je ljudi toliko vole?
Možda zato što Cesarica zapravo nema kompliciranu priču. To je pjesma o ljubavi koja je toliko jaka da čovjek u njoj istodobno osjeća i sreću i tugu. O čežnji. O osobi koja ostane pod kožom. O ljubavi koju ne znaš sasvim objasniti, ali je znaš prepoznati čim te dotakne.
I zato je svatko može učiniti svojom.
Netko će je čuti na svadbi. Netko na moru. Netko će je povezati s prvom ljubavi. Netko s osobom koju više nema.
A netko će je jednostavno čuti kako dolazi s nekog prozora, iz automobila ili kafića i na trenutak će se vratiti u neko svoje ljeto, u neku svoju veliku zaljubljenost koju pamti.
Oliver Dragojević nije pjevao samo o ljubavi: Ove pjesme govore o djetinjstvu, slobodi i životu
