Odabir životnog partnera može biti jedno od najljepših, ali i frustrirajućih iskustava.

Često idemo iz jedne u drugu vezu koje redom neslavno propadaju te se počinjemo pitati u čemu je problem. Zašto biramo partnere kakve biramo?

O tome smo porazgovarali s Marinom Balažev, specijalizanticom transakcijske analize (psihoterapijskog pravca).

Zašto biramo određene tipove partnera?

Prema njenim riječima, naši postupci u odrasloj dobi odraz su ranih iskustava.

Ranim iskustvima gradimo ideju o sebi, svijetu i drugima i to utječe na naše postupke. Kod odabira partnera nesvjesno biramo ono što nam je poznato, biramo odnos koji nam je poznat. Nesvjesno ćemo odabrati, na primjer, emocionalno nedostupnog partnera ako je to ono što nam je poznato iz djetinjstva.

Svjesno možda kažemo sebi: Neću alkoholičara, takav je bio i otac, te odaberemo trezvenjaka, ali nesvjesno će ipak odabrati ono ključno, npr. emocionalno nedostupnog partnera ili emocionalno nezreloga ako je to ono što nam je duboko poznato, kaže.

U bliskim odnosima, a partnerski odnos jedan je od najbližih, na površinu izlaze i naši stilovi privrženosti.

Oni se odnose na obrasce ponašanja, osjećanja i doživljavanja; opisuju prirodu povezanosti koju imamo s nekom osobom. Pritom se povezanost koju imamo s drugima razvija na temelju odnosa koje smo imali u djetinjstvu, ponajviše na temelju odnosa koji smo imali s osobom koja nas je odgajala.

Tako razlikujemo sigurni, anksiozni, izbjegavajući i dezorganizirajući stil privrženosti.

Sigurni stil privrženosti se očituje kod osoba koje su tijekom odrastanja razvile povjerenje prema drugim osobama, u bliskim odnosima se osjećaju sigurno te iskreno i otvoreno razgovaraju o svojim osjećajima.

Anksiozni stil privrženosti je vidljiv kod osoba koje su odrastale s roditeljima ili skrbnicima koji im nisu pružali bezuvjetnu ljubav, već su im ljubav pokazivali samo kada bi brinuli o potrebama roditelja, odnosno skrbnika. Zbog toga u bliskim odnosima razvija strategije kojima većinu svog vremena i snage ulaže u pomaganje svom partneru kako bi dobila ljubav.

Iskustva iz djetinjstva također imaju ulogu u ljubavnim odnosima.

Osobe s izbjegavajućim stilom privrženosti u bliskim odnosima često održavaju određenu razinu distance od svojih partnera kako bi se zaštitili od prevelikih očekivanja ili razočaranja. Tipično su odrastali s roditeljima ili skrbnicima koji su od njih zahtijevali da se ponašaju na određeni način kako bi ostvarili njihovo odobrenje ili podršku.

Dezorganizirajući stil privrženosti se može opisati kao kombinacija ankisoznog i izbjegavajućeg.

Kada razumijemo vlastiti i partnerov stil privrženosti, lakše nam je razumjeti i ispravnije protumačiti neke partnerove postupke. Na primjer, osoba s anksioznim tipom privrženosti može osjetiti nemir i nesigurnost ako ne dobije odmah odgovor na poruku. To može dovesti do misli da partneru nije stalo i slično. Kada osvijesti taj svoj obrazac, može ispravnije reagirati, napominje Balažev.

Što napraviti kada uvidimo da imamo negativan obrazac biranja partnera?

Nakon nekoliko loših odnosa, i sami možemo postati svjesni toga da nešto radimo pogrešno.

Partnerskim odnosom, nesvjesno, želimo ponoviti davni odnos u kojemu smo emocionalno ranjeni i sad se nadamo novom ishodu, koji se, naravno, ne događa i tako završavamo u odnosima s pogrešnim partnerima.

Kada uočimo štetan obrazac, vrijeme je da zavirimo u sebe. Ako uporno biramo emocionalno neodrasle partnere, možda u njima vidimo jednog ili oba svoja roditelja. Ako nesvjesno biramo narcise, trebamo vidjeti što je ono duboko što nam treba i što pokušavamo dobiti iz odnosa, a dobivamo samo bol, ističe Balažev.

Kakav partner je zaista za nas?

Ako znamo prepoznati vlastite životne vrijednosti, tada ćemo tražiti partnera čije su životne vrijednosti slične. I znat ćemo što tražimo od partnera. No u veze često ulazimo zaljubljivanjem i ne propitujemo se odgovaramo li jedno drugomu. Kada zaljubljenost prođe, ako su nam životne vrijednosti slične, imamo dobre šanse za uspješnu vezu.

Prijateljice Kada je "normalno" biti prijateljica s njegovom bivšom?

Važno je razgovarati o tome. Primjerice, ako je jednom partneru životna vrijednost imati dijete, a drugomu putovati svijetom i živjeti bez djece, koju god odluku donijeli, jedno od njih će morati odustati od svoje životne vrijednosti, a to nije lako, zaključuje Marina Balažev.

Takva saznanja nisu jednostavna, no ako su obje strane spremne raditi na odnosu, u tome može pomoći partnerska terapija.

Ipak, najvažnije od svega je razjasniti sam sa sobom tko smo i što želimo od partnera. Jedino ćemo tako naći oni što zaista želimo i zaslužujemo.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju