"Zašto francuska djeca ne bacaju hranu?" zapravo je naslov jedne izvrsne knjige američke autorice s adresom u Parizu koja je nakon opažanja odgoja američke i francuske djece uočila bitne razlike. Dok su, kako kaže, američka djeca vječno u drami, francuska su strpljiva.
Ova knjiga uči nas zašto je popuštanje loše, kako dijete naučiti strpljenju, kako izbjeći tantrume i spriječiti većinu budućih scena koje dijete bez postavljenih granica (finiji izraz za razmaženo dijete) radi.
Doznat ćete odgovore na pitanja poput:
- Zašto neka djeca vrište sekundu nakon što nešto ne dobiju?
- Zašto neku djecu treba stalno zabavljati?
- Zašto neka djeca u restoranima ne mogu sjediti pet minuta na miru?
Najveća zamka roditeljstva jest udovoljavati djetetu. Optimalno je da roditelj postavite granice, a onda unutar tih granica dati djetetu da ima slobodu da se igra i radi kako želi.
Ako skačemo na svaku sitnicu, na svako negodovanje i želju, dozvoljavamo djeci da nam dirigiraju živote i da budu baby bosses koji odgajaju roditelje, umjesto da roditelji odgajaju djecu.
Zašto djeca rade sve ono gore navedeno? Jer su razmaženi. Neki roditelji će se uvrijediti pa će reći da sam prestroga, odveć tradicionalna i grozna, nazivajući svoj tip odgoja slobodnim i bez granica. No njihov tip mi drugi zovemo razmaženi tip.
Čuli ste možda i za termin „privrženo roditeljstvo“. To je drugi naziv kojim „slobodni roditelji“ vole nazivati odgoj bez odgoja. No taj je termin uvredljiv za ostale majke, jer nisu li sve majke privržene?
To što neke ne skaču oko djeteta k'o klaun, ne znači da manje vole svoju djecu. Štoviše, rade im bolju pripremu za njihovu sretnu budućnost jer ih uče ih da neće sve u životu dobiti odmah i da se svijet ne vrti oko njih. To ih u konačnici čini sretnijima i manje frustriranima u odrasloj dobi.
Ako prerevnom brigom dijete poštedite svake neugodnosti, pripremate ga na život pun jada. Stoga je dobro ne spriječiti svaki pad, svaku modricu, svaku suzu i jedinicu. Ne miješajte se u dječje prepirke na igralištima, ne radite domaće zadaće umjesto djece i ne pospremajte njihov nered. U budućnosti ih vjerojatno nitko neće štiti i služiti, eventualno ako postanu Beyonce pa imaju gardu osoblja oko sebe.
Izvrstan primjer učenja djeteta strpljenju jest priprema kolača od jogurta tzv. Gâteau au yaourt.
Ovaj jednostavan kolač ne može se baš zeznuti, stoga je idealan za dječje kulinarije.
Djeca u čašicama jogurta strpljivo mjere sastojke, zatim peku kolač i čekaju dok ga pojedu.
Kuhanje kao igra zaista funkcionira! Iako Mina nema još ni pune tri godine, nerijetko s njom kuhamo. Ona nam pomaže da miješamo sastojke, da nešto stavi u lonac, a nedavno je uz našu instrukcije ispekla i svoju prvu pizzu! Toliko je bila uzbuđena da to mogu usporediti s mojim prvim dejtom u životu.
Prije nekog vremena bili smo s njom u restoranu po tko zna koji put, a ona je nakon naručivanja hrana strpljivo sjedila i čekala hranu. Čak i na moje pitanje želi li da idemo malo prošetati jer je prošlo dosta vremena rekla „ne, moramo tu pričekati.“ Pojela je sve mirno i strpljivo, valjda kao francuska djeca.
Ok, ovu smo lekciju savladali. Još nas čeka savladavanje drame „pala mi je kapljica vode na odjeću aaaaaa, brzo svući brzo!“
