Ovih dana gledamo seriju "Old Enough" (Dovoljno star/a) gdje se prikazuju japanska djeca od 2-4 godine u pokušajima da samostalno obave neke od klasičnih zadataka u kućanstvu kao što je odlazak u trgovinu. Već nekoliko godina postoji i Masterchef Junior gdje jela pripremaju djeca već od 8 godina.
Koliko god simpatično bilo gledati tu djecu, nešto se u meni smrzne iako su ta djeca pod nadzorom kamera. Znam da su htjeli pokazati za što je sve sposobno malo dijete i da namjera nije bilo forsiranje djece da obavljaju neke zadatke, ali suprugu sam nakon treće epizode rekla da ja to više ne mogu gledati jer sam stalno bila napeta.
Pustiti je u pravi dućan s 3 godine bi mi skinulo 3 godine života zbog brige
Sjećam se, imala sam šest godina kad sam dobila ključić oko vrata i krenula u školu. Mama i tata su radili. Sjećam se i da sam u rano jutro čekala ispred dućana da kupim mlijeko u vrećici, jer bi brzo nestalo. Mama je morala biti na poslu, tata više nije radio jer je bio bolestan.
Danas bi možda moje roditelje prijavili socijalnoj službi jer (slobodno me ispravite ako pogrešno govorim) djeca mlađa od 12 ne bi smjela biti sama kod kuće.
No u nas nije bilo izbora. Morala sam imati ključ oko vrata i otići sama u školu te se vratiti iz nje sama. Nije bilo dadilja, niti love za dadilje. Susjedstvo je bilo novo jer smo se tek doselili prije mog polaska u školu. Imala sam starijeg brata, ali on je isto bio u školi.
No jesam li šetala sama s 2 ili 4 godine? Ne. Mislim da sam u toj dobi radila tortu od blata i govorila kako bih htjela biti blagajnica jer ona uvijek dobiva puno novca. Znam da sam jednom rekla mami kako je super ići u dućan jer uvijek dobiješ više novca nego što daš... Što je dijete znalo vrijednost novčanica i novčića, vidjelo je samo da je više od one koje je dalo.
Nisam jedna od onih mama koje djeci viču "ne možeš ti to." Mina odlazi sa mnom u dućan, sama želi nositi košaru (dok ne stavi čokoladicu i onda je preda meni), zna da mora čekati u redu na blagajni, dati neke papire osobi za blagajnom, staviti stvari u vrećicu... Ali jednostavno mi je nezamislivo da je pošaljem samu u trgovinu iako živimo ulaz do jedne.
Možda bi i moja (uskoro) trogodišnjakinja mogla otići do dućana i nazad sama, ali kao prvo – to nije legalno. Ako se želi "igrati dućana", postavit ću joj dućan u susjednu sobu pa ćemo se igrati. Pustiti je u pravi dućan s 3 godine bi mi skinulo 3 godine života zbog brige.
Ne znam za vas, ali ja nisam tako napredna. Nadam se da neću biti ni jedna od onih mama koje prate djecu u srednju školu, o tome ćemo drugom zgodom.
