Mislila da su bojanke odlična stvar, posebice jer posljednjih godina cvjeta i tržište bojanki za odrasle koje psiholozi naveliko hvale kao izvrstan "alat" protiv stresa. No izgleda da ono što je dobro za odrasle možda i nije toliko dobro za dijete koje tek otkriva što sve može i gradi samopouzdanje.
U posljednjem desetljeću izdano je toliko knjiga i objavljeno toliko istraživanja o dječjem razvoju koji nas uče o greškama naših roditelja u odgoju, odnosno koje nas upućuju da na svjesniji način mi kao roditelji današnjice odgajamo vlastitu djecu.
I dok smo za nasilje, makar ono u obliku šamara, sve svjesniji da to nije dobar način odgoja djeteta, na bojanke malo tko gleda kao na nešto diskutabilno.
Istražila sam što psiholozi i znanstvenici kažu o bojankama kojih se moja prijateljica grozi.
Bojenje nečije tuđe slike i ovisnost o tuđoj slici objekta smanjuje sigurnost djece u vlastitom načinu izražavanja, izjavio je još prije više od pola stoljeća profesor umjetnosti dr. Viktor Lowenfeld, poznat po knjizi "Kreativni i mentalni razvoj".
Prema nekima, dajući djeci bojanke s već nacrtanim likovima, šaljemo im sljedeće poruke:
- Ono što vidiš, tako to mora izgledati
- Proces stvaranja nije važan, samo bojenje
- Držanje unutar zadanih linija veoma je važno
Dakle, bojenje ubija kreativnost i samopouzdanje, a jača potrebu za perfekcionizmom.
S druge strane, brojni psiholozi tvrde suprotno.
Bojenje je, kažu, odlično za smanjenje stresa, meditativna aktivnost koja omogućuje djetetu da se fokusira, smiri i izrazi kreativni potencijal. To je nekompetitivna aktivnost koja osim mentalnih koristi poboljšava i motoričke sposobnosti kod djece.
I otac analitičke psihologije Carl Gustav Jung svojim je pacijentima davao da boje kako bi umirili misli. Bojenje daje djeci mogućnost da se nauče strpljenju. Osim toga, kad dijete dovrši bojenje, napravilo je umjetničko djelo koje im daje osjećaj zadovoljstva.
Osim toga, djeca dok boje usavršavaju koordinaciju oka i ruke.
Prema Access Therapy Services, "koordinacija očiju i ruku odnosi se na našu sposobnost da obradimo informaciju koje nam oči šalju i usmjerimo ruke na izvršenje zadatka". Novo istraživanje, objavljeno u Psychological Science, govori da djeca s boljom koordinacijom oko-ruke imaju bolje akademske rezultate.
Bojenje razvija i prostornu percepciju. Naime, vizualna percepcija važna je vještina koju djeca trebaju razviti, a bojenje im jača svijest o položaju ruke i rubovima stranice dok drže bojice unutar zadanog područja.
Kao što vidite, bojanke nisu nešto što ne smijete kupiti djeci niti im braniti tu aktivnost. Naravno da svaka aktivnosti može ići u krajnost ako su prekomjerno radi, ali ne možemo jednostrano promatrati aktivnosti fokusirajući se samo na jedno mišljenje ili eventualni nedostatak.
I dok mogu shvatiti tezu da bojanke mogu smanjiti kreativnost djeteta, shvaćam da neka djeca tu aktivnost jako vole, da ih smiruje i veseli. Poput moje Mine, koja je nedavno dobila prvu bojanku i baš joj je fora.
Naravno da s tri godine još ne zna savršeno držati bojicu u ruci, da joj boje prelaze preko rubova, ali kad vidim kako je sretna kad me zove i kaže: "Mama, vidi kako sam obojila ovog slona!", ne mogu to zanemariti. Posebice kad dođem vidjeti, a onda mi ponosno predstavi svoje umijeće "Ta-daaaa!"
Kupila sam joj i neku "bilježnicu" na kojoj može vježbati držanje olovke i koordinaciju oko-ruka, a koja joj se posebno sviđa jer uz magičnu olovku dolazi i spužvica za brisanje. To nam je trenutačno teški hit.
Bitno mi je da je ne maltretiram aktivnostima po nekom programu i da ona uživa u jednostavnom bivanju djetetom. Kreativni smo na drugačije načine. Puno zajedno crtamo i slikamo, a najdraže joj je kad od kartonske kutije radimo kuću ili auto. I mene to opušta pa je aktivnost tzv. double win.
Istina je i da me opušta kad u miru nešto boji 15 minuta, nećemo si lagati.
