Uzmemo li neki prosjek i zaokružimo da je, za potrebe ovog teksta, cijena jedne kuglice tri eura, teško je ne zastati i zapitati se gdje to živimo.
Tri eura su 22,60 kune. Dvije kuglice su 45,20 kuna, a ako nas je četvero, nekoliko sladoleda lako dođe do 90 kuna.
Znam da kune više nisu naša valuta i da stalno preračunavanje nema ekonomskog smisla, ali navika je ostala. Kada gledamo cijenu nečega što smo godinama kupovali bez razmišljanja, uspoređujemo je s cijenom koju još pamtimo.
Kod večere je situacija nešto drugačija. Ako za dvije osobe potrošimo 60 eura u restoranu, račun ćemo vjerojatno komentirati, ali ćemo ga lakše prihvatiti. Večeru smo planirali, znamo da plaćamo hranu, posluživanje, prostor i vrijeme provedeno za stolom. Šezdeset eura je mnogo novca, ali potrošnju smo unaprijed očekivali. Sladoled nismo.
Nekad smo sladoled kupovali bez razmišljanja
Sladoled se desetljećima kupovao onako usput, nakon plaže, tijekom večernje šetnje ili na putu kući. Nije zahtijevao poseban plan ni odluku o tome možemo li ga financijski opravdati.
Bio je dio ljeta, a ne stavka u kućnom budžetu. Upravo zato njegova današnja cijena toliko bode u oči.
Kada poskupi kruh, gorivo ili stanovanje, znamo da ćemo taj trošak morati podnijeti. Sladoled možemo preskočiti, pa cijena od tri eura postaje vrlo jednostavna odluka: želimo li toliko platiti za nekoliko minuta užitka?
To je pitanje koje prije nismo postavljali.
Sladoled je bio jedna od rijetkih stvari koje smo si mogli priuštiti bez razmišljanja. Kupili bismo ga djeci, sebi ili svima zajedno, a da pritom nitko nije računao što smo za taj novac mogli kupiti u trgovini. Danas se i takva mala zadovoljstva sve češće uspoređuju s drugim troškovima.
Zbog toga nostalgija za kunama nije samo nostalgija za valutom. U velikoj mjeri riječ je o nostalgiji za osjećajem koji smo imali kada smo znali da si možemo priuštiti male stvari bez puno računanja. Sjećamo se cijene kuglice, novca koji smo nosili na plažu i činjenice da odlazak po sladoled nije bio financijska odluka.
Problem nije jedna kuglica sladoleda
Danas plaće uglavnom jesu više nego prije, ali su istodobno drastično porasli i troškovi svakodnevnog života. Kada veći dio prihoda ode na stanovanje, hranu, režije, prijevoz i druge obavezne troškove, prve nestaju upravo one stvari koje nisu nužne.
Kava u gradu može se zamijeniti kavom kod kuće, večera se može skuhati, izlet se može odgoditi, a sladoled se jednostavno ne mora kupiti.
Pojedinačno je to beznačajno. Problem nastaje kada se takvih odricanja nakupi dovoljno. Tada više ne govorimo samo o tome koliko košta kuglica sladoleda, nego o tome koliko nam je ostalo prostora za spontanu potrošnju.
Zato nas sladoled od tri eura može pogoditi više nego večera od 60 eura. Večeru smo planirali i očekivali platiti. Sladoled je trebao biti mala radost koju uzmemo bez razmišljanja.
Kada i za nju počnemo računati, uspoređivati i preračunavati u kune, cijena sladoleda postaje puno više od cijene sladoleda.
Postaje vrlo jednostavan podsjetnik na to koliko se promijenio naš odnos prema novcu i koliko su male stvari koje smo nekada uzimali zdravo za gotovo postale luksuz.
