U oporavak je potrebno uložiti mnogo mentalne i fizičke energije. Međutim, kod nemalog broja ljudi još je uvijek prisutno mišljenje da postoji neki rok za to te da jednom kada budemo bolje, više nikada nećemo imati loših i težih dana vezanih za ono što nas je obilježilo.
Međutim, oporavak od teškog događaja nikada nije linearan, a zašto je to tako, objasnila nam je Vanja Prvulović, magistra psihologije, gestalt psihoterapeutkinja, (H)NLP trenerica i vlasnica savjetovališta Sinapsa Centar.
Kako nam kaže, oporavak, kao ni razvoj, nije linearna linija jer naša psiha funkcionira kao sustav koji stalno reagira i traži ravnotežu u odnosu s okolinom.
Kako okolina nije (u potpunosti) pod našom kontrolom, nisu ni emocije, kao automatske reakcije sustava, koje se u nama pojavljuju. Možemo utjecati na to kako tim iskustvima dajemo značenje i kako na njih odgovaramo. No taj proces zahtjeva postupnu regulaciju živčanog sustava, ponavljanje koje mozak voli i praksu u različitim situacijama kako bi novi obrasci postali stabilni. Upravo se zato pod stresom vraćamo starim obrascima, ne kao znak da nema pomaka, nego zato što se sustav oslanja na ono što mu je najdublje poznato dok se novo još učvršćuje, govori nam psihologinja.
Zato vrlo često i dolazi do frustracija jednom kada krenemo na put oporavka. Često se i pitamo što nije u redu s nama jer se stalno vraćamo na ono što nas je povrijedilo i iako znamo koliko je to loše za nas, ponekad se čini kao da se ne možemo oduprijeti mislima o onome što nas je povrijedilo.
Kako dodaje Vanja, zato se oporavak čini kao stalno kretanje naprijed-nazad, u ciklusima, s manjim padovima i ponovnim uspostavljanjem stabilnosti. Vraćaju se isti izazovi, ali s postupno većim kapacitetom da ih nosimo. I to je neugodno, zbunjujuće i često demotivirajuće, ali je očekivano jer to je proces ponovnog uspostavljanja ravnoteže.
Psihologinja upozorava na razlikovanje oporavka i izbjegavanja.
Ključno pitanje nije radim li dovoljno, nego vraćam li se onome što me opterećuje s više kapaciteta ili u tome ostajem zaglavljena. Oporavak ne znači uvijek izravno rješavanje uzroka, nego ponekad to znači regulirati sustav odnosno smiriti tijelo, uzeti odmak ili potražiti podršku kako bismo se kasnije mogli kvalitetnije nositi s onim što nas opterećuje.
Dodaje i koliko je važno osvijestiti da smo živo biće koje u različitim trenutcima ima različite potrebe.
Važno je prepoznati da različiti dijelovi nas imaju različite potrebe u različitim trenutcima. Nekad je to potreba za smirivanjem tijela, nekad za jasnoćom, a nekad za povezanošću s drugima. Kako se kontekst mijenja, mijenja se i ono što se u nama aktivira.
Upravo ta dinamika čini oporavak nelinearnim: ne zato što nema pomaka, nego zato što se sustav postupno uči novom načinu funkcioniranja u stvarnom životu, a ne u idealnim uvjetima, zaključuje Vanja Prvulović.
