Nikad u životu nisam bila ovoliko umorna kao sada kad imam dijete. Nakon čitavog dana i silnih aktivnosti znam biti toliko premorena da zaspim na kauču 10 minuta nakon što mi dijete zaspi. Ja, koja sam do poroda imala nesanicu, sad zaspim ko klada na kauču, čak me ni bombe u akcijskim filmovima ne mogu probuditi.
Možda je stvarno stvar godina. Možda bih s 25 godina imala više energije nakon cijelog dana rada i bavljenja djetetom. Ne znam. Ali s 40 i kusur godina ja ponekad doslovce jedva čekam da mi dijete zaspi kako bih mogla što prije i sama zaspati.
Nemam izazovno dijete. Imam sasvim normalno, zdravo i aktivno dijete. Uredno spava, ne budi nas, preko dana je tijekom tjedna u vrtiću, zna se sama zaigrati…
Lakše je doći doma poslije vrtića i staviti dijete ispred TV-a, ali mi to ne radimo.
Nemam ni ne znam kako stresan posao. Ima posla, ali nije da radim na baušteli ili negdje gdje se fizički umaram.
Nemam kućnu pomoćnicu, ali isto tako nemam ni muža koji bježi od kućanskih poslova pa da mogu okriviti njega jer sve u kućanstvu radim sama.
Zašto sam onda tako prokleto umorna?
Zašto kad suprug i ja ostanemo nekad solo vikendom kad je dijete kod bake uglavnom spavamo, a ne idemo van? Uvijek mislimo da ćemo ostaviti malu kod bake pa ćemo mi otići nekamo. Nekidan smo tako planirali ići u kino napokon pogledati Barbie…. U kino, hej!
Tamo gdje se sjedi smo mislili ići. Pa opet nismo otišli. Bili smo premoreni i ostali smo kod kuće, zaspali smo na kauču prije devet i spavali sutradan do devet. Mislila sam da imam koronu jer za nju kažu da je prati simptom ekstremnog umora. Nisam imala koronu, testirala sam se.
Šalimo se da nam trebaju barem 24 sata tjedno bez djeteta da se odmorimo i resetiramo. Kad to ovako napišem, zvuči grozno. Jer oboje obožavamo svoju mezimicu. Možda je u tome problem?
Možda smo previše angažirani oko nje. Stalno nešto radimo s njom. Nekamo idemo, nešto gradimo, crtamo, hodamo, istražujemo. Znam da je lakše doći doma poslije vrtića i staviti dijete ispred TV-a, ali mi to jednostavno ne radimo. TV nam ne radi od jutra do sutra.
Ali nije da joj ne pustimo vrtiće na pola sata da predahnemo. Pročitala sam da tijekom prve godine djetetova života majke u prosjeku ne spavaju 44 od 365 dana.
Roditeljstvo je kao maraton za koji se nisi pripremio. Nemaš dobre tenisice, ali nekako trčiš.
Tu količinu nesanice ne može nadoknaditi niti jedan vikend. Nije da baš spavaš i ostatak djetetova života jer se manja djeca razbole, a starija odu van, pa se brineš i ne spavaš… pa fijuuu ode nekoliko dana sna mjesečno. Valjda ćemo se naspavati kad dijete odraste.
Roditeljstvo je kao maraton za koji se nisi pripremio. Nemaš dobre tenisice, ali nekako trčiš.
Sad stvarno razumijem one šale koje sam znala čitati prije negoli sam postala majka, a koje su me blago iritirale: Ne znaš što je umor dok ne postaneš roditelj.
Biti roditelj nova je razina umora. Nije da se umoriš jedan dan pa si sutradan kao nov.
Ne, i kad se odmoriš, sutradan si isto umoran. Kao da si se zarazio umorom. Sve više me raduju otkazani planovi i veseli me kad nekamo ne idemo. Jer zapravo stalno nekamo idemo.
Pokušavamo biti roditelji koji svom djetetu ne režu krila i koji joj osiguravaju brojna iskustva, sudjelujemo u njezinim aktivnostima, odazivamo se na 101 Mama, gledaj! i Tata, dođi!…
Brojila sam nedavno koliko puta dnevno može reći mama. Prestala sam nakon 50. puta, a bilo je podne.
Svaki put kad sjednem na kauč da se odmorim, ne odmorim se. U pravilu prođe nekoliko minuta dok ne čujem Mama (ubaci glagol).
Uspijem ponekad lopticu prebaciti na supruga ili navesti dijete da samostalno riješi neku stvar, ali kako ne želim biti mama koja nije prisutna, koja ne odgovara na djetetove potrebe i dere se Što me sad opet pilaš?, najčešće se dignem.
I kad sam mrtva umorna, gradim s njom dvorce od lego-kocaka. Dok jedva držim oči otvorene, čitam joj slikovnice. Jer to želim. Samo ne želim biti tako umorna. Zadovoljno sam umorna jer znam da vrijedi. Ali svejedno nekad jedva čekam da ode spavati.
