Ipak, svake godine ih čitamo iznova. Tako sam neki dan, prateći žustru raspravu na društvenim mrežama o tome da li je pametnije novac za ljetovanje na Jadranu uložiti u kuću ili otići na jednodnevni izlet, pomislila kako se oko malo koje teme ljudi uspiju toliko posvađati kao oko ljetovanja na Jadranu.
Kod nas se more odavno prestalo ticati samo mora. Pitanje "Ideš li ove godine na more?“ odavno ne zvuči samo logistički, već više kao diskretna provjera kako stojiš u životu. A u odgovoru se krije čitav paket naših ideja o tome što znače uspjeh i normalan život.
Stoga sam u maniri balkanske Carrie Bradshaw srknula tursku kavu, otpuhnula dim cigarete i zagledavši se u goluba na prozoru svoje betonske socijalističke zgrade, pomislila kroz bradshawsku očajnu igru riječima: "I couldn't help but wonder... Da li se na more - mora?"
Odmor ili novi bojler?
U raspravi o ulaganju novca u ljetovanje ili u kuću ljudi su se podijelili u dva tabora. Jedni govore da treba štedjeti i ulagati u dom. Drugi odgovaraju: "Pa neću valjda cijeli život samo crnčiti." Iznenađenje: oba su tabora u pravu.
Prvi govori o političkom problemu. Nema ničeg normalnog u tome da prosječna obitelj ozbiljno razmatra hoće li otići na more ili renovirati kupaonicu. Obala ne bi smjela postati privilegij rezerviran za one s najdubljim džepom. I to je legitimna borba protiv ekonomije koja polako pretvara cijeli svijet u resort za bogate, a ostale u njihove sobarice i batlere.
Ali drugi tabor također pogađa u srž. On govori o kulturnoj borbi, u kojoj trebamo odbiti psihološku zamku prema kojoj ljudska vrijednost raste proporcionalno količini potrošnje. Pritom moramo biti iskreni prema sebi: tržište nije jedina sila koja nas tjera na trošenje. Velik dio posla obavljamo sami.
"Nisam ni ja bila za to da mu kupimo mobitel u četvrtom razredu, ali svi ga već imaju", požalila mi se nedavno prijateljica.
Vjerojatno tako razmišljaju i drugi roditelji, pa nastane situacija u kojoj nitko zapravo ne odobrava tu igru, ali je svi igraju. Kao u poznatoj sociološkoj zamci sa stadionom: ako jedna osoba ustane, bolje vidi utakmicu. Ako ustanu svi, nitko ne vidi bolje - samo svi stoje.
Isto vrijedi i za more. Nitko nije bio paradajz turist dok smo svi bili paradajz turisti. Ironično, upravo je to bio period kada je najveći broj običnih radnika prvi put u povijesti mogao doći do mora - jer su imali posao, sindikalno odmaralište, godišnji odmor i stanarsko pravo. Gavrilovića i rajčice u gepek Zastave, pa na more!
Zašto se rugamo paradajz turistima?
Danas, kada su radnička (i dječja!) odmarališta uništena, a privatni smještaji počeli nicati kao gljive, domaći radnik koji nosi svoju hranu kako bi preživio tjedan dana na moru postao je ekonomski neprijatelj broj 1. Puni zamah je izraz "paradajz turist" doživio 2000-ih u procesu komercijalizacije Jadrana, a vrhunac je bilo kukanje lokalnih ugostitelja kako "gosti samo zauzimaju plaže, a ništa ne troše jer sve donesu sa sobom".
Tržište je preko noći proglasilo grijehom to što netko želi besplatno disati morski zrak i kupati se u moru koje je zakonski - pomorsko dobro svih nas.
Tržište zarađuje upravo na ljudskim nesigurnostima i strahovima: da si manje vrijedan, da će tvoje dijete biti isključeno, da izgledaš staro ili siromašno, da zaostaješ. U tom bizarnom sustavu društvo se ruga čovjeku koji pokušava pronaći jeftiniju alternativu i racionalno rješenje.
Čovječe, prije 300 godina bar si znao da si tu gdje jesi jer si rođen kao grof ili kao kmet. A sada nas sustav, poput narcisa u toksičnoj vezi, gaslighta da smo si za sve krivi sami jer se nismo dovoljno potrudili - sigurno nije kriv on, tako nakazan i predatorski.
Nije li to vrhunska pobjeda kapitalizma? Da sustav ne treba ni policajca da nas tuče po glavi, jer imamo jednog malograđanskog policajca u glavi kojim se sami tučemo.
Čovjek toliko usvoji pravila igre da se, kada odluči ostati doma i urediti kuću umjesto otići na more, počne osjećati kao da je izgubio nešto važno ili ispao iz lige, iako je možda upravo donio financijski najracionalniju odluku u cijeloj godini.
Borba za obalu, borba za sebe
Da, građani Hrvatske trebali bi moći priuštiti more u vlastitoj zemlji. Trebamo se boriti protiv društva u kojem obala postaje privilegij umjesto zajedničkog prostora.
Moramo zahtijevati državu koja ne rasprodaje svoje resurse i koja štiti standard svojih ljudi, jer Jadran pripada i onima koji ovdje žive, rade, plaćaju poreze i grade ovo društvo tijekom cijele godine.
Ali jednako se tako moramo boriti protiv histeričnog potrošačkog stampeda u kojem nas tržište ucjenjuje osjećajem srama. Jer ako sutra uspijemo sniziti cijene, povećati plaće i omogućiti svima odlazak na more, a zadržimo isti sustav vrijednosti, samo ćemo pronaći novu utrku.
Borba za dostupan Jadran je važno političko pitanje. Ali osloboditi se osjećaja da vrijedimo ovisno o tome gdje smo ljetovali, kakav mobitel nose naša djeca ili koliko smo uspješno pratili tempo potrošnje koji nam je netko drugi nametnuo, je pitanje osobne slobode.
Bez te slobode, ona prva nikada neće biti dovoljna.
